Jesmo li kadri uočiti ljepotu u daru osobe pored sebe, u obitelji, na radnom mjestu i u društvu? I jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu? Ako nemamo vremena osluškivati, slušati i prepoznati dar u drugima, pitajmo se sada, koliko onda drugih stvari propuštamo u životu?
Danas, grana o percepciji ljudi, u najmanju ruku je jako zanimljiva a k tomu i zagonetna, pomalo (ne)shvatljivo (ne)razumljiva, kao i uvijek. A tekc samohvala, spoznaja o sebi, sebe i samo predstavljanje sebe. Nažalost, danas više nego ikada, svjedoci smo samohvale, vrijednosti i sposobnosti onih o kojima bi drugi i te kako znali dati dobru ili lošu ocjenu! Bar ocjene nam dobro idu kad su u pitanju ini i oni drugi! A tek kulturalne i spolne razlike u pojmu o sebi, pa o introspekciji, samopercepciji, socijalnoj komparaciji te svijesti o sebi kao stvarnom stanju. A o samopoštovanju i nadimanju, nekom drugom zgodom!
Danas je čovjek podcijenjen!
Nažalost, sve je to ono što nas danas razdire i čini različitima u nama samima. Na radnim mjestima, u obiteljima kao i u društvu jer nismo kadri razumjeti one drugačije oko sebe, jer, oni se ne znaju snaći i „uklopiti“ u naše „vode“, na radnom mjestu, obitelji i u društvu danas. Žalosno ali istinito! Danas je čovjek podcijenjen! U sendviču je jer postoje ogromne razlike, oni bogati „materijalno“ i oni siromašni „duhom“. Drugih, trećih i srednjih skoro da i nema. Oni ne postoje! Ups! Da, postoje, dakle oni koji donose zakone i ovi prethodni u situacijama kada se zakoni moraju poštovati i izvršavati! Ma, pitajmo se, tko je tomu kriv? Zašto je to tako, već dugo, dugo, uvijek i kod svake generacije? Kažu, sami smo krivi, jer nismo kadri reagirati ili uočiti ljepotu života uz važnost razumijevanja subjektivnog tumačenja socijalne, materijalne i duhovne okoline i samog djelovanja unutar prostora u kojemu živimo i krećemo se. A da je tako neka nam kaže i sljedeći primjer jednostavne priče koju donosim!
Jedne hladne,siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu, došao je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela, dugo, dugo, u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Računao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu a većina njih na putu do posla te da će se zaustaviti, poslušati i doživjeti zvuke njegove violine. Međutim, odaziv je bio slab. Tek jedan osrednji čovjek je, prolazeći kraj njega lagano usporio korake slušajući kako svira te je istim tempom svojih koraka nastavio svojim putem.
Nakon nekog vremena, violinista je dobio svoj prvi dolar. Neka žena je samo spustila novac u kutijicu i nastavila dalje.
Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.
Međutim, najviše pažnje pružio mu je trogodišnji dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati , stalno se iskrećući na violinistu. Ali i svi roditelji i sva djeca koja su prolazila pokraj violiniste, bez izuzetka, isto su se ponašali.
Dok je oko sat vremena svirao, samo šest osoba se zaustavilo i ostalo neko vrijeme slušajući kako svira.
Oko dvadeset osoba dalo je novaca ali i nastavivši svoj hod dalje u istom tempu. Prikupio je nešto novca, međutim, istinita i bolna činjenica s porukom, da nitko nije primijetio kad je čovjek s violinom prestao svirati. Nitko mu nije aplaudirao, niti je itko pokazao bilo kakvo priznanje i pažnju.
No, ono što je najbitnije u ovoj priči je to, da niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. A svirao im je, jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih glazbenih komada ikad napisanih. Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara.
Međutim, taj veliki čovjek, glazbenik, neprepoznat od javnosti a niti njegovo djelo, je dva dana prije nego je svirao na otvorenom, u podzemnoj željeznici, prije svog nastupa, rasprodao ulaznice u kazalištu u Bostonu za svako sjedalo u prosjeku 100 $. A ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.
Možemo li i jesmo li i mi kadri tako nešto učiniti, prepoznati i nagraditi?
Jesmo li kadri uočiti ljepotu u daru osobe pored sebe, u obitelji, na radnom mjestu i u društvu? I jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu? Ako nemamo vremena osluškivati, slušati i prepoznati dar u drugima, pitajmo se sada, koliko onda drugih stvari propuštamo u životu?
Stoga, prepoznajmo se i budimo darovi jedni drugima kako bismo uvijek mogli reći onima pored sebe, lijepo je što postojiš!
Opširnije u tiskanom izdanju i pdf izdanjuU 34 broju mjesečnika Hrvatskih novina strana 4