Povratak u pređašnje vrijeme
- Font size: Larger Smaller
- Hitova: 1481
- Pretplata na ovaj zapis
- Ispis
- Bookmark
Sada kad treba da se rješavaju elementarna ljudska pitanja po zakonu i usvojenim zakonskim aktima, nekima kao da smeta što je i poslije 25 godina ostalo tako malo ljudi koji su drugačiji od većine
Poslije 25 godina opet se postavlja pitanje kamo to ide jedna tvorevima nastala na ruševinama jedne uvažavane i respektabilne države na svjetskoj sceni. Kao da se za četvrt stoljeća ništa nije ni dogodilo. Kao da nije prošlo ni dana od kada je počelo ludilo sa podjelama, prebrojavanjima i drugim nerazumnim radnjama, ne bih da spominjemo teške riječi. Kao da nije bilo nikakve tuge, suza, razaranja, kolona, patnje, tragedije. I sve to zarad čega i zarad koga? U ovakvim okolnostima zaboravlja se sve normalno u sadašnjem vremenu. Kao da treba da se dogodi katarza na ovom podneblju, da svi nestanu, ili da svi postanu isti, da misle samo ono što netko želi, ono što želi jedna osoba, da svi postanemo robovi.
Nikoga ne interesira što je potpisano
Nekoga ovdje zapravo ni ne interesira što je potpisano, što je usvojeno, što je ratificirano. Nekoga ne zanima ni što piše na papiru. Nekoga zapravo ništa ne interesira sem njegov osobni privilegij, sujeta, zadovoljenje osobnog ega, položaj u lažnoj hijerarhiji ma kakva ona bila. Za takve je uvijek u pameti „To ništa ne važi za mene!“ A deklaracije, povelje, konvencije i druga međunarodna akta, kao da nemaju važnost i i obavezu, kao i aklamacije da se potpisani ugovori moraju sprovoditi i primjenjivati.
Retorički samo obećavaju i objašnjavaju da su za primjenu svega. A kad se podvuče crta pod ono što je trebalo uraditi i sprovesti onda se vidi pravo stanje i namjera onog što se mora poštivati. Primjenjuje se princip - još nije došlo pravo vrijeme, nije povoljna klima, ima se preča posla, sve zarad što dužeg odugovlačenja.
I sada kad treba da se rješavaju elementarna ljudska pitanja po zakonu i usvojenim zakonskim aktima, nekima kao da smeta što je i poslije 25 godina ostalo tako malo ljudi koji su drugačiji od većine. Kao da im smeta što još postoje takvi ljudi na ovom prostoru i okruženju. U svojoj nemoći kao da žele da ih asimiliraju odnosno pretvore u moderne robove koji će bespogovorno izvršavati naređenja, neće misliti glavom, biće bez mozga i poslušno raditi ono što im se kaže. Time se služi i u poslovnom okruženju - opet se postavlja pitanje tko je koje vjeroispovijedi. I opet, kao i prije 25 godina, neki postavljaju pitanje tko što slavi i po kom kalendaru. I ponovo kao da od tih 10 15 % ovisi opstanak i napredak cijele većine. Možda im i tih 10 % ugrožava opstanak i razvoj cjelokupnog napretka društvenih odnosa. Radno angažiranje kao da ugrožava postavljene radne obveze većine.
Možda je obrazovni rejting manjine pretjerana prijetnja za većinu. Možda je potrebno samo poštovati cjelokupnu tradiciju i običaje koje većina smatra za najispravnije i najrealnije. Relativizacija svega što većina smatra za nepotrebno gubljenje vremena treba da se izbaci iz upotrebe. Treba samo natjerati i prisiliti sve da favoriziraju jedno uvjerenje. Oni koji takvo uvjerenje nemaju i ne podržavaju treba degradirati, omalovažiti, diskredibilirati na bilo koji način. Čak se čuju i izjave da ukoliko im se to ne sviđa nek odu sa ovih prostora. Nije li to već jednom viđeno na ovim prostorima?
Danas se nitko ne pita zašto je ta manjina ostala i kako je uopće opstala. Nije nikoga brige da ta manjina, u stvari oplemenjuje ovaj prostor svojom različitošću, tolerancijom, razumijevanjem i poštovanjem svega što većina radi, čini i doživljava. Samim tim većina dobiva na rejtingu jer svuda kažu kako poštuju sve proklamacije. Možda vodstvo lijepo priča i medijski objavljuje, pjeva hvalospjeve o toleranciji i drugim vidovima jednakosti. Stvarna slika kao da se prikazuje. Samo ono što smije da se prikaže.
Opširnije u tiskanom izdanju i pdf izdanju strana 9
Nejednaki aršini!
Nejednaki se aršini potežu. Možda neki nisu informirani. Zato se ponovno počinje ćutati i povlačiti, odnosno zatvarati. Taman kada se ponadalo da će biti bolje i da će se moći slobodnije disati, opet se dešava retorika od prije četvrt stoljeća. Čemu se možemo nadati u novonastaloj situaciji? Hoće li i ovi starci morati u kolonama koje smo vidjeli da potraže spas? Nisu li oni remetilački faktor bolesni, nemoćni i zavisni od dobre volje druge humane osobe.
Nitko ne poteže elementarno pravo na život u sredini u kojoj se netko nalazi, u sredini za koju je duhovno i sudbinski vezan. To kao da nikoga ne interesira jer on ne misli i ne radi kako mu većina odredi.