Piše: Zvonko Franc

Nitko kao oni kojih više nema, ne žive tako intenzivno u nama. Čak i u snu. Sjećanje je to koje kazuje koliko smo budni, svjesni. Sjećanje oživljava naše odnose s pokojnima          

 

                   

 

Sesvete su kod mene uvijek bile poseban blagdan. Jedan od najsvećanijih. Zapravo, u rangu Božića i Uskrsa. I danas, kad se u mislima vratim u djetinjstvo vidim zašto je tome tako. Zato što su ta tri blagdana u potpunoj povezanosti. Božić je blagdan Božjeg utjelovljenja. Bog postaje čovjekom jer želi čovjeka spasiti od vječne smrti. Uskrs je potvrda te Božje želje, a Sesvete su dokaz da je čovjeku vječnost moguća, da je na nju pozvan i da mu je to životni zadatak. Doista, kršćanin ima samo jedan poziv - biti svet. I to nije rezervirano za nekog tamo posebnog, nego je to zadatak svakoga. Ne vjerujete? A želite li biti istinski sretni? Svaki čovjek to želi. No, to nije moguće ako ujedno ne želi biti svet. U nastavku Vam prenosim svjedočanstvo svog prijatelja Emila Gašpara:

 

Bilo je to u vrijeme kad su ljudi umirali mahom doma. Doma, u krugu obitelji, mrtvo bi tijelo počivalo do sprovoda. Rodbina i susjedi okupljali bi se na molitvu i razgovor o pokojniku ili pokojnici. Razgovaralo se potiho. Potiho se i molilo.

Dječak pita majku: - A zašto je baka morala umrijeti? 

- Bila je bolesna. Vidio si koliko je lijekova morala uzimati svaki dan.

- Baka sad više ne diše? 

- Ne. Kad čovjek umre, on više ne diše.

- Baka je umrla, jer nije mogla disati?

- Da. 

- Zašto kažu da je baka otišla, kad je još tu?

- Kad čovjek umre onda više nije tu.

- Nego gdje?

U vrijeme kad su ljudi umirali mahom doma, kad smrt nije bila tabu, kao što je danas, i ovakav je razgovor bio zamisliv. Zamisliv je bio i – poželjan! - odgovor na dječakovo posljednje pitanje: "Nego gdje?" - Kod Boga. Tek nisam više siguran da bi ili majka ili otac potiho, ali pouzdano, rekli svome djetetu na njegovo slično pitanje: "Oni koji umiru odlaze k Bogu."

Pamtim djecu koja nisu išla na vjeronauk (u školi ga nije bilo, a u župski roditelji ih nisu upisali), ali su tu i tamo nešto načula o Bogu, kako bi nakon odgovora da mrtvi odlaze k Bogu, zadovoljno zašutjela i umirila se. 

Pokušajte to sa svojim djetetom. Nemojte ga plašiti smrću, mrtvacima i grobljem. Ako i niste sigurni u zagrobni život i uskrsnuće mrtvih, recite mu da mrtvi odlaze k Bogu, pa ćete doživjeti slično. 

U čemu je taj klik?

U tomu što djeca vole život i ne mogu zamisliti nikoga a da nije živ. I njihove su igračke žive. Čuju li da je netko, umrijevši, otišao k Bogu, djeca spontano zaključe da se i tamo, kod Boga - živi. Djeca ne mogu šutjeti o životu. Ona vole priču i sliku. Razumjet će i radovat će se kad ih roditelji za Sesvete povedu na groblje. Rado će užgati svijeću, kititi grob, sklopit će ruke i kad ne znaju moliti. Ono što neće razumjeti, a kadšto će se ustručavati pitati roditelje o tome, jest šutnja odraslih uz grobove svojih pokojnika.

Nitko kao oni kojih više nema, ne žive tako intenzivno u nama. Čak i u snu. Sjećanje je to koje kazuje koliko smo budni, svjesni. Sjećanje oživljava naše odnose s pokojnima. Ti pak odnosi ne ostaju samo u dnu naše intime. Prelaze i u javnost. Ne tek u priču, nego u preporuku. 

Zanimljivo je to što i pokojne preporučamo nekome da misli o njima, ili čak da moli. Te nas preporuke, ma kako iracionalne bile, smiruju. U njima postajemo djeca, nalik onom dječaku iz mog djetinjstva koji se umirio nakon što mu je majka rekla da je njegova baka, koja je umrla jer više nije mogla disati, otišla k Bogu. 

Nema civilizacije koja nije ostavila trag o štovanju svojih pokojnika. Ti su tragovi kadšto najupečatljiviji. Govore o životu onkraj života. 

Naše Sesvete pripovijedaju o životu u Istinskom Životu. Svet znači sjajan. Svet znači čist. Svet znači Istinit i Lijep. Svet je svet zato što je Bog Svet!