Nas žena. Vječito me dijagnosticiraju. I onda velevažno zaključe da sam u PMS u, neuračunljiva, razdražljiva ili pak nemoguća. Istina je da sam nekako tih dana slabijih živaca, da me uznemiruje nešto što inače ne bi, da sam sama sebi neprijatelj.
Pa vas pitam koliko bi vas nerviralo sljedeće:
a) Ustajem redovno u 5 sati ujutro, pustiti milu mi Nolu (pas) koja bjesomučno cvili. Može li netko umjesto mene? Gluhi? Vjerojatno, jer svi lijepo zatvore vrata od soba i, naravno, ne čuju.
b) Ako ne napišem poruku na stolu, nitko ništa ne radi. „Pa, nisi ništ’ napisala!“
c) Palim auto valjda na pjevanje. Mjesecima govorim da je akumulator crko. Vjerojatno.
d) Kupujem po sjećanju. Jer je spisak ostao na stolu. Pa kupim sve krivo.
e) Spremam ormare. Što mrzim kao ništa u životu. Ujutro sve razbacano. „Nisam se mogao odlučiti što ću obući.“
f) Stiže vikend. Bogat društvenim događajima. Ne mogu naći prekrivač za goste. Znate onaj, fini. Da nije pas negdje odvukao?
g) Pripremam se za nastavu. Moje drago računalo spemilo negdje dragocjene mi informacije. I još baca neke crte po ekranu. Jadna sam ti, što je ovo? Zovem djecu u pomoć. Prezrivo me kao tehnološkog neznalicu ignoriraju.
i) Pecam se na fejs.Komentiram, svađam sama sa sobom.
j) Plačem čitajući knjigu u neko doba noći. Jbm ti i meni se isto događa kao nesretnom junaku.
Štošta još. Od puštanja neke psihodelične i srcedrapateljne glazbe dok miješam grah ili spajam rasparene čarape. Do gledanja već gledanih filmova i citiranja jeftinih stihova. Ustvari najviše mi se svijet zacrni kad odem na bankomat. Nekako sam tada u fazi trošenja. Pa bih si kupila barem novu pidžamu. A ona na poniženju rasprodana, i kupim čarape. Koje mi djeca ukradu.
Opširnije u Hrvatskim novinama broj 38 u tiskanom i pdf izdanju strana 17