Piše: Dipl.ing. Goran Suručić Legenda:

Ni tada kao ni danas ne smiješ postavljati nezgodna i provokativna pitanja koja nisu po volji vladara

Danas kad živimo u novim prilikama, često se pitam što se to događa s ljudima. Nitko od eminentnih stručnjaka kao da ne želi analizira prohujalo vrijeme. Razumijem da novonastalo vrijeme ne dozvoljava takav luksuz da se bavimo analizama koje ne donose dobit i profit. Čak i vrli profesori ne usuđuju se da zagrebu po nekadašnjem vremenu. Istoričari su se okrenuli za pobjednicima i onima koji dobro plaćaju pa nek bude kako gazda kaže. Dokle će se govoriti onako kako odgovara samo uskoj skupini koja odlučuje o svemu, takoreči o životu i smti ne samo jednog čovjeka, već o sudbini jednog prostora i cjelokupnih ljudi koji na tom prostoru žive.

Zašto sam dao takav uvod? Iz prostog razloga jer vidim da nitko više ne razmišlja svojim bićem. Pitam se gdje su nestale one suze na licima 22 mlijuna ljudi koje su potekle u 17 časova 4 svibnja 1980 godine. Isto tako svjestan sam da je u cijelom svijetu bilo još približno isto toliko ljudi koji tog trenutka su osjetili olakšanje u početku zbog tog događaja u prvi mah a potom zabrinutost. Vjerujem i siguran sam da je bilo i ovih koji su taj događaj slavili kao najsretniji dan kad su rodile i postali slobodni. Možda ih je po svim statističkim verovatnoćama bilo 5%. Žao mi je što nitko u to vrijeme nije radio takve analize ni ko nas, ni u svjetskim razmjerima. Zbog toga danas poslije 37 godina od tog događaja potpuno je iluzorno postavljati brojkama neke pretpostavke. Ankete koje su u to vrijeme rađene su bile dirigovane od strane državnog aparata. Zašto to kažem? Kao student kad sam postavio pitanje zašto to radimo, odgoreno mi je s pitanjem da li želim završiti fakultet. To je u to vrijeme bilo obilježeno kao znak disidentskog ponašanja, a danas je to znak oportunizma. Ni tada kao ni danas ne smiješ postavljati nezgodna i provokativna pitanja koja nisu po volji vladara.

Kad se sjetim tih dana, i danas kad pogledam po svojoj okolici pitam se gdje su te suze i ljudi koji su izražavali bol i tugu. Vidim da više nema iz moje generacije više od 50% onih koji su ostali na ovim prostorima. U što su se zaklinjale generacije sada više nema. Jedinstvo koje je postojalo do '89 sada je samo iluzija. Te suze kao da su izgubile svoju svrhu. To sada izgleda kao dobro režirana tragikomička Shakespeareova tragedija. Te suze su razorile mnoge obitelji ili obitelji. A kako je došlo do toga? Nitko još uvijek želi otvoreno, ili ne smije iz straha, da govori o tome da ne bi doveo sebe u konfrontaciju s zagovornicima svih onoga što se događalo. Raštrkani na svim svjetskim meridijanima, više i razmišljaju o tome. Pošto su se zakleli na vjernost drugim vrijednostima više i ne pomišljaju da kažu što su pogazili ili kome su otkazali ljubav. Samo s tom razlikom što je nova zakletva s mnogo više obaveza i odricanja nego što je bila prethodna. Ali neminovnost sudbine neke vrijeme počinje opominje. I opet se postavlja pitanje što sada neki plaču? Da li je to zbog gubitka slobode i vlastitog identiteta dolaskom na svijet?

Nije li se sve to događalo iz neznanja ili nepotpunog i neadekvatnog obrazovnog sustava, ili utjecaja obitelji i tradicije. Ima svega toga u popličnoj mjeri što je utjecalo na takvo ponašanje. Najgore je što i dalje svi udaraju iste glazbene taktove kao da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se toliko tragedija da nebi bilo dovoljno ni tisuće i iljade pisaca tragedija da zabilježi sve. Ni Dostojevski, ni Šekspir, ni mnogi drugi ne bi bili dovoljni da napišu takve beststelere svjetske vrijednosti. Samo se postavlja pitanje tko če smjeti napiše istinu a da ne bude anatemisan ili proglašen izdajnikom u dirigovanom okružju.

A plakali su onda, nek plaču nad sudbinom, a płakaće i oni koji nikad nisu uskoro sad kada se osvijeste. Ako se ikad probude i osvijeste

Opširnije u Hrvatskim novinama broj 44 u pdf i tiskanom izdanju strana 15