Hodajući pored tebe
Razmišljam,
Kako svaki put predosjetim
Kada ponovno dolaziš.
Sa suncem ili u kiši
Meni je svejedno,
Uvijek znam kad si u blizini.
Čujem ti korake
Iako te nikada ne vidim.
Trag mi se urezuje u stopala
Dok tiho krećem za tobom.
A meka prašina,
Odavno srasla
S mojim bosim nogama,
U svakom je tvojem koraku,
Pa naša staza ostaje
Bez mojih i tvojih tragova.
Glas ti jasno odjekuje
Premda mi ništa ne govoriš.
Miris tvoje kose dopire iz vrtova,
Kraj kojih često prolazim.
Dok te tražim među stablima,
Tvoje se ruke kao grane
Spuštaju na moje dlanove.
Tako hodamo zajedno,
Ti pored mene,
Ja pored tebe.
I više nije važno
Jesi li misao ili samo sjena
Ili proljetni vjetar,
Nemiran i razigran.
Možda si samo snježna pahulja,
Sljubljena sa suzom na trepavici,
A ja koračam sve brže
Snatreći kako hodam
Pored tebe.
BEZ TEBE
Ovdje se djeca smiju i bez tebe,
Snjegovi se otapaju svakog
Proljeća.
Nebo se plavi,
Mirišu rani cvjetovi,
A ti ništa nisi naučio.
Da se prolaznost natječe
S vječnosti!
Da je dan jednako dug
S tobom i bez tebe,
A noć puna tame i utvara.
Da sam izgubila snagu krila
Pa ne mogu poletjeti
Za tobom.
Mirno sam te pustila
Da nastaviš let bez mene.
Ni malo ne pokazavši,
Koliko sam se bojala
Tvoga odlaska –
Pokušavajući prema nebu sreće,
U blizinu tvojih letova,
Još jedanput poletjeti.
Već spremam torbe
I bacam posljednji pogled
Na slomljena krila,
Kao srce pred tebe.
Krećem po ostatak radosti
Zbog koje još uvijek
Jednako zadrhtim
Kada te zamislim kraj sebe.
Ako te ne stignem,
Hoću li moći zaboraviti
Let nebom
I nastaviti put zemljom,
Bez tebe?
Piše: Ljubica Kolarić-Dumić