Svak slavan, svak poznat. Ponestaje riječi. Sve je u ozračju. Obuhvaćeni smo.  Nošeni-košeni. Nismo trava! Ali smrt nije pobjediteljica! Život nas odabere za nešto još bolje i – valja ići. To je to.  Blago onima koji su nesretni – usrećit će se. Koji su glupi, opametit će se. Koji nisu cijenjeni, postat će neprocjenjivi!

Kolumna Božice Zoko   

Visoko ore! Visoko orem! Nebu pod oblake – sur sam i štektav! Boj me se! Uzet ću janje! I zmija me se boji. Nikome nije svejedno. Samo se sveti Ivan smije kad me vidi. I veselo kaže – Dajem ti riječ!  A nije sve veselo što rekoh. Pogotovo  u otkrivenju! Bome je mnoge zazeblo. Neki pak potkivače-potkivaju  konje jahačima.  Mnogima je puklo pred očima. Prizori su im se rastvorili  i kano prozori u dugo nenastanjenoj  kući stvoriše mnoštvo novih slika. Riječ što prolazi kroz zidove, snima pluća i bubrege – svijetli u moždini. Ščepa te kandžama od zlata iz živog blata.  Tko je napravio pijesak? Tko ga je usitnio? Tko ga je usjajio? Tko ga je obojio? – pitaju  djeca oca na žalu. Svemir. Odgovori otac. Svemir??? Da. Sve je sudjelovalo. I Bog? Bog najviše. Za što mu je trebao pijesak? Kad iziđe iz mora da mu zasvjetluca na suncu i popane mu  po nožnim prstima.  I to je neki razlog! O da!  A zašto je stvorio nožne prste? Da se nasmije kad pogleda dole.  Samo zato? I zato da njima grabi prašinu na putu kad bude jednom opet  bos hodio našim cestama.  I još?  Da može njima prevrtati i micati pokrivač kad je na počinku, a noge mu odveć vruće – kao da još hode i sve je mirno. Sve osim nožnih prstiju? Da! Ima li još razloga? Ima. Bog može nožnim prstima lijeve noge uzeti kist i slikati. O desnoj da i ne govorimo!

Poslije su to vidjeli naši uzeti umjetnici kojima je kljenut oduzela ruke te i oni tako čine. Bude lijepih slika.  A ti tata? Što si ti stvorio? O, ja sam samo pomagao! Pomagao Bogu! Da mene stvori? Jest.  Baš vam hvala! I počeše pljuštati pitanja i odgovori kano dažd i to nitko ne može zapisati.  Ne bi ni htio. Htio bi sudjelovati.  Ili bi stao i radosno slušao – radost! O okupaj me!  Okupaj me, Bože! Ovako u odjeći! Da se ne moram stidjeti - a da budem okupana! – zamoli jedna djevojčica. Druga reče – ja više volim kupaonicu i tamo mogu svući svu odjeću. I nitko me ne gleda.  I nije me briga gleda li – ja se okupam svojski! Odlučna.  Ostali dječaci su se igrali u pijesku – tata! - tata! - tata! Evo počet će! Počelo je pljuštati i tata se kupa – kao prva djevojčica i smješka se i samo pokrene kojom riječju nebo kad zastane.  Nebo ga ispituje na sav glas, a on sluša – bitno je postaviti pitanje – odgovor je manje bitan – on će ionako doći sam po sebi, čini ti se, a lijepo je kad dođe, a ti znaš da si učinio sve za taj dolazak. Pitao si.  Svi ovi dječaci bit će sretni.  I djevojčice.  Jedna će čeznuti više, a druga će si uvijek znati sama pomoći.  Kad-tad moraš ući u čovječanstvo, majko! Roditi nas i nestati u nama! To je plan. Naše petoljetke. Sjećaš li se neba? Kad tako duboko zaoreš, orle! Ustremiš se i sjuriš od vrha do dna. Kako da ne! Orim se!

Oriš se!? Jest, zaorim se u muškoj pjesmi – prešao sam put od vrha do dna -  u časku. Samo u muškoj? O znaju i žene pjevati – one me uznesu – od dna do vrha! To su moji putovi.  Survavam se i uzvisujem.  Kako-kada.  Uminem u nebu – sinem sa suncem – zinem sa zemljom – i minuće i sjaj i zijev – to je moj nečujni pjev. A što se čuje?  Čuje se da sam već i prerijetka ptica. Zakonom zaštićen! U nizinama i ne znaju za me – planine mi čuvaju ime. I malko me izgladnjuju.   Ipak – nekako iziđem iz zime.  Lovim još gladnije od sebe.  Kažu da sam grabežljivac. Ipak više sam gladan nego sit.  I nikoga nisam ugrabio a da mi Bog nije pokazao prstom na nj.  Priroda je poslušna Bogu.  Ja sam samo dio prirode.  Orlica me je izlegla  - ja sam prokljuvih - othraniše me otac orao i ona – ali priroda me je rodila. Tu su borbe i suparništva s braćom orlićima – i tako sam i ja jedan naraštaj. Mislite da nema vremena za ovaj razgovor? Da već treba biti negdje u potrazi za nekim plijenom – mislite da gubim vrijeme – ovdje u visinama! E varate se! Moj je jezik lijep i oko oštro.  Moja pjesma je puna zraka – ono što se čuje od mene – miljunti je dio onoga što ja čujem. Što je sve čula Trnoružica za ono sto godina sna, sto godina samoće, sto godina počinka – to ja čujem za jedan tren! Za jedno magnuće! Jedan udisaj! I ja sam već nadahnut! Nadahnuta cijela priroda. Čak i grbovi na kojima većinom dvoglav stojim i gledam u prošlost i budućnost – u dva suprotna smjera. Crn il' bel. Il' smeđ i obje glave u istom smjeru pogledaše. Nad nekom rječinom. Kao da se smiju prošlosti svojoj. Sve je oprošteno. Ali nemoj griješiti više! Kako?! Kad se smijeh i grijeh sriču i jedno drugo tiču! E moj Juriču! Ne možeš razlikovati orlicu od orla – moraš jako dugo gledati skriven i onda možda nešto uočiš. Kad joj izjavljujem ljubav, kažem – Ja se ne razlikujem od tebe! Ne mogu nas raspoznati! To znači da smo jedno. Ona moje izjave primi – očima proguta sva slova sviju riječi – i već domalo hranim orliće! Gladne ptiće! Ptići zjevću, ne dišu - samo išću.  Ljudi najteže othrane svoj pomladak. Ljudi su oglupavjeli.  Nekoć su znali. Kao i mi. Othranjivati mlade.  Sahranjivati stare. Sad ne znaju ništa od toga. Žalosno je gledati s visina. S visina sve izgleda sitno, ali ja ipak vidim svoj plijen. Poljskog miša? To je za sove s krčkog grba – ali ne odbijam niti jedan plijenak. Grabežljivac sam.  Ptica grabljivica. Ptica čepušavica. Tko živ, tko mrtav – tko očepušan. Znaju da tako moram, da je to moj način. Postanka, opstanka! Znaju da nije lako biti sam u visinama.  Ima aviona! Zrakom plove zrakoplovi! Mlaznjaci mlazaju. S ulovljenim dušama. Puni su im trbusi.  Ja nisam nikome dušu iščupao.  

Moj plijen – to sam već ja  

Hranim se samim sobom.  Moj plijen meni pripada. Predodređen mi je.  Hvala! Nečujno kažem i uzmem u kandže.  Najljepši sam uz svetog Ivana! Ponesem cijeli svijet u njima.  Na kraku križa stojim uz još tri radosna vjesnika – čovjekolikog anđela, vola i lava. Umjesto Svetog Ivana, Mateja, Luke i Marka. Ja odgovaram za Ivanove riječi. Dajem im visinu i oštrinu. A Sveti je Ivan ljepotu – a ono nekad uz njih stojim samo ja - on se ne voli slikati. A ljepši je od mene. Kudikamo!  Ljepši nego zvijezde na nebesima.  Lijep kao dječak kad uđe u mladićku dob – djevojčica kad postane djeva – divan i diva – lijep kao ljubav – je, Bog ljubi zemlju. Ja to najbolje znam. I nas na njoj.  Sve nas.  Ja strogo nadgledam, ali Bog je milostiv. I kad grmi i udara – ne boj se! Kćer si, sin si koga ljubi, koju ljubi. Ljubav veća od svega.  U njoj smo. Nema izlaza.  A ako ga pronađemo, to je samo ulaz – u još veću – ljubav. Tako to ide. Mržnje su smiješne. I sve protimbe – krv prolivena označava da je Bog ovdje među nama. Živodajni Bog.  A umrijet' se mora. Što se mora, nije teško. Da mi se je  s kime počepušati prije toga!  O riječi, spasit ćeš moje  želje, ali neka budućnost zna da mi nije moglo biti. Ni da ljubim, ni da budem ljubljena. Tako u nizini jedan ljudski stvor brojaše Gospodinu njegove grijehe.  Jer kad čovjek nije ljubljen – to je Božji grijeh. Bože mi oprosti! Uzalud li te spominjem? Ljepše je šutjeti i uživati u tebi, ali zar Sveti Ivan nije zapisao da si ti RIJEČ! Možeš, doduše, što god hoćeš. Možeš sve.  U to svjetlo gledam dok letim.  I ne trepam.  Put u propast nema zaustava, čini se.  Ni put u spas.  Grjehota je vidjeti samo jedno od toga. Nečisto stanje grijeha.  Čisto stanje smijeha. Ja vršim pretvorbu!  Eto! Ja se grlim s nebom, krilim ga – vjerujte mi! Zapravo, svak može sam – biti sa svima. Ne može se drugačije.   I onaj na svemirskoj postaji – naš je – dio nas.  I svi oni što umrijehu i što će se tek roditi – jedno smo! Čovječanstvo. Mekušci, ribe, ptice, sisavci!  I pokoja gušćerica! Život u kolopletu. Živimo u neznanju. Posijani smo jedni među druge! Sve što leti, pliva, hoda – o ničimo! O vičimo! O stišajmo se i rastimo! O podnašamo li se! Svakom svoj mir! Komadi neba što se vide kroz prozore  ljudskih nastambi – obećavaju nebo cijelo. Raduju se građani neba kad pomisle na naš dolazak! Među njih.  

Svak slavan, svak poznat 

Ponestaje riječi. Sve je u ozračju. Obuhvaćeni smo.  Nošeni-košeni. Nismo trava! Ali smrt nije pobjediteljica! Život nas odabere za nešto još bolje i – valja ići. To je to.  Blago onima koji su nesretni – usrećit će se. Koji su glupi, opametit će se. Koji nisu cijenjeni, postat će neprocjenjivi! Kad me voliš, ništa ne tražim od Gospodina. Ni da me pogleda.  Dosta mi je što me ti vidiš. Misaona sličica. Sličica, a ima snagu panorame! Kad pođeš, ne zaboravi ponijeti sebe – molim! Dok ne dođeš, razgovarat ću s vjetrom. I uzduhom. Uvijek ima netko doći, ne čudi se što si sada ti na redu. Ako ne vidiš svrhe ni cilja, to nije razlog da ne ustraješ. Neću se kleti nebom jer je stan Boga velikoga, ni zemljom jer od nje su svi ljudi – od njena praha. Ali mora biti neko jamstvo da bi mi počeo vjerovati ili, točnije, da počneš vjerovati isto što i ja.  A to je da nas svaki budući čas spašava od prošlog – o Bože prenesi – evo ti moje oko i krilo i kljun i kandže – prenesi nas kroz ove daljine, pokaži nam svoje boravište. A gdje nisam?!- upitat će Bog, a mi reć' – Ti si onaj koji jesi! Kad već jesi, neka se i nama desi što si sobom obećao, sobom razapeo, sobom uskrsnuo, sobom vječno oživio – uživao. Ljubav…!