Piše: Ljubica Kolarić-Dumić
Niotkud došli. I nikamo ne mogu otići… Vječni uz zemlju koja ih rađa. I koja ih prihvaća umorne.
Mogu oni i otići.
I odlazili su tjerani vjetrovima i olujama.
Podignuti u zrak kao najmanje zrno prašine u ljetnim sparinama.
Kad se prije kiše podignu vihori… Kad se ptice razlete po strništima…
A sve živo traži zaklon i sigurnost.
Odlazili su oni na sve strane svijeta Gospodnjega.
Ali u mislima i snovima.
U željama i ostvarajima, u pjesmi i plaču.
U rađanjima i umiranjima.
Nikad… Oni nikad nisu odlazili!
Vezani za zemlju! Na njoj žive i umiru.
Ljube je i bore se s njom, mekom i podatnom u proljeće,
a tvrdom i ispucanom u ljetnim žegama.
I zato ih ne pitajte odakle su došli i zašto odlaze?
Ne nanosite bol onima koji su otišli, ne budite im dušu!
Pustite je neka spava nad oranicama!
Opširnije u Mjesečniku Hrvatske novine broj 53 u pdf i tiskanom izdanju