Iz knjige „Čajka“, autorke Nade Ostrogonac iz Subotice (3)
- Font size: Larger Smaller
- Hitova: 1296
- Pretplata na ovaj zapis
- Ispis
- Bookmark
Jedna od najlepših na svetu, brza i divlja, nekada je spajala, a sad razdvaja iste narode. Eh, kad bih mogla, ispričala bih svetu najlepše i najtužnije priče. Drina pamti i srećnija vremena, kad su se u njenim mirnim plićacima deca igrala, majke prale veš, a zaljubljeni tiho šaputali. Tada je ona bila spokojnija, ljudi su je poštovali, divili joj se. Njena duša se često ogledala i spajala danju sa Sunčevim zracima, dok je noću prkosila Mesecu, nadmetala se i uzdizala u svojoj lepoti. Tako je to bilo, sve dok ljudi nisu postali zli. Ratovi, ubistva, bolesti, sav otrov i otpad bacahu u reku.
Potom je sišla do obale, pažljivo uronila ruke u talase i prepustila se svežini Sunčane reke.
* * *
Veliki Otac, gledavši sve to, okupi svoje anđele:
„Vreme je da se dvoje ljudi zavoli i u istom trenu spoznaju Božiju milost, istinski se žrtvujući bez primisli i kajanja, neizmerno voleći to drugo biće. Neka se ostvari njeno olako izrečeno predviđanje, ljude treba podsetiti da su deo jedne velike, iste Duše, koja na sve pojedinačno motri i o svima podjednako brine.
Zatim je ugledao Jovana kako prilazi devojkama i jednoj od njih, mladoj i krhkoj, neubranom pupoljku, nevinoj duši i neukaljanoj mladosti predlaže nepristojne bahanalije. Nudeći brda i doline toliko se zaneo da je i sam na tren zaboravio na svoju bedu i nemaštinu, pomahnitao u tolikoj meri da ga devojke za tili čas ostaviše.
„Ni žene nisu što su nekad bile”, dumao je dok se spuštao do reke, tražeći kao i uvek krivca u drugima. Partner ga je doveo do prosjačkog štapa, žena je decu obrlatila pa ga skoro i ne posećuju, a Ruskinja, duplo mlađa od njega hoće da se uda. Osećao se star, pomalo izgubljen, na momente čak i nemoćan. Nešto ga je oko srca tištilo, velika tuga ga spopala, što bi rekla njegova pokojna baba: „Kao da mu je konj seo na grudi”. I kud baš danas da ga snađe ova dosadna novinarka?
Skinuo je patike, stavio u njih ključeve, čarape, bermude, nešto novca, zagledavši se daleko i visoko, kao da će odgovore naći tamo, negde, iznad Gučeva – šumovite planine.
* * *
Toga dana Nenad je pravio rezime svog kratkog života. Bio je lepo vaspitan i dobar učenik, nije pravio skandale, ali se ničim nije ni isticao. Prosečan u svemu, svoje životne planove prepuštao je roditeljima, koji tek sada, kad je teško oboleo, moraju u potpunosti da za njega brinu. Danas je razmišljao o ženama.
Imao je sve ukupno pet devojaka, tačnije dve devojčice u osnovnoj, jednu ozbiljniju vezu u srednjoj školi i nekoliko nezaboravnih susreta sa komšinicom, starijom i iskusnijom. Njihova veza počela je slučajno, tako je on mislio, dok je ona samo vrebala priliku kad će navaliti na neiskusnog mladića i uvesti ga u svet ljubavnih veština. Ni slutio nije koliko je sve to komplikovano, bez obzira što je kao i ostali o tome dosta čitao. I pored svih napora, ta žena, Ljiljana, nije uspela da kod njega izazove neka dublja osećanja.
Bila mu je smešna, groteskna, isprazna, koliko i sam čin vođenja ljubavi. A prave ljubavi nema, pa nema.
Dok je tako mudrovao, jedan leptir predivnih krila poleteo je visoko, prema nebu, prema Suncu i obzorju, na kom se ukazaše dve devojke, jedna od njih imala je lice anđela.
Hodža
Na sat vremena od Banje Ibrahim Hodža je prevrtao brojanice i nemirno ustajao do prozora, čupkajući bradu, sve nervozno pogledajući na sat. Nikako mu iz glave nije izlazio čovek od juče, onako stasit i lep, a u isto vreme tako nežan i ranjiv. Nešto tu debelo nije štimalo. Nagled’o se stari Hodža svakog jada i belaja, al’ ovakav slučaj ga je posebno dirnuo.
Jovanova muka se nije mnogo razlikovala od drugih, no duša mu je bila čista, i branila se od raznih đini koji su je obuzeli. Stoga je, ni sam ne znajući kako, išao često iz jedne u drugu avanturu i zapadao u nevolje razne vrste. Govorio je, kao da to neko drugi donosi odluke umesto njega, da se i sam posle čudi na šta sve to izađe, mora da je pobenavio, te da mu se više i ne živi. Na kraju zaridao kao malo dete, tražeći lek i utehu bilo kakve vrste.
„Samo da povratim svoj mir i razboritost, jer ovako se više ne mere“.
Hodža je pred sobom video čoveka na raskršću jednog životnog doba u drugo, ogrezlog u razne poroke, koji možda i pristajahu razuzdanim mladićima, no njegova se duša pobunila, počela da odbacuje i spira svu ljagu koja se tu godinama nakupljala, pa je tako i savest bila razapeta između raznih odluka. Znao je stari Musliman veliki broj Zapisa napamet, ali i to da preokret u ovom čovjeku može doneti samo nova ljubav, pa mu najednom reče:
„Uskoro će se na tvom putu pojaviti neka žena, velike snage, koja će ti život promijeniti!”
Još mu dade jedan stih, kaligrafski iscrtan, rekavši da ga na miru prouči:
„Ne vodi ljubav noću, pored rijeke, za vrijeme punog Mjeseca. Grijeh je!”
Vazda je Jovan tu rečenicu kao kakvu mantru u sebi ponav ljao, pitajući se šta bi trebalo dalje činiti. Potom je u blizini svoje kuće sreo nepoznatu gospođu, eno je, sad gde hita put Drine.
Mali krug se zatvorio.
Upozorenja
Hteo Jovan da se pokaže, kako Nadi, tako i Zorici. Večiti lovac nije mogao da se smiri, dok se jednoj osmehivao, drugu je pogledao, tražeći nemoguću lepotu poroka. Moglo bi se reći da je bio površan i to u svemu. Bežeći od odgovornosti i radosti on je izbegavao svaku nežnost, žene nije ni ljubio ni milovao, želeći samo da ih grubo potčini i terao dalje. Zadovoljstvo je trajalo kratko, štaviše, on ga je smatrao pobedom, koja u stvari nije donosila ništa. Često je oko srca osećao veliku prazninu, nešto mu je nedostajalo, samoću više nije podnosio, pa je usplahireno tražio bilo kakvo žensko društvo.
„Šta da radim s tom babom”, pitao se, dok mu je hitala u susret. Odjednom, i sam iznenađen, sledeći vlastiti poriv i jedan glas, odvuče je u šipražje iza poveće stene, tražeći da ga poljubi. U prvi mah Nada se otimala tom napasniku, branila i grebala koliko je mogla, ipak, on je bio jači i veći, preko sto kilograma, ona tačno 61, izmerila se tog jutra.
„Ostavi me na miru, seljačino jedna!“ drala se.
Za tren se pokolebao, stisak je popustio i tad se ona zagleda u njegove tamne oči. Privukla su je ta dva mala magnetna klikera i tako zarobljena upala je u veliki bezdan, plavetnilo njene duše obasjalo je duboki ambis iz kog je ponikla misao zalepršala ka slobodi.
„On je tvoj čovek, prepusti se”, proletela je.
„Bojim se.”
„Čega se bojiš?”
„Gubitka. Već su mi veliki deo duše odneli, šta će meni za crne dane ostati?”
„Ne brini, na ovom svetu to ti je najvažniji zadatak. Podeliti sebe i svoje dobro svima koji to žele. Poneki put to nije dovoljno da se zlo izbegne, ali svaki, pa i najmanji pokušaj uvećava dobro, koje će ti se u pravom momentu vratiti.”
Tako umirena i sama je prihvatila ljubavnu igru.
U njoj se probudila zatomljena strast, računala je, sedam godina nije osetila mušku ruku. Prestala je da bude žrtva i rešila da uživa do krajnjih granica.
Tada se desio veliki preokret.
Dve usamljene i do tada potpuno nepoznate tačke spojiše se u jedan veliki zagrljaj, obuzeti iznenadnim blaženstvom dodira i spoznajom da se u svakom od njih popunila velika praznina. Potekla je bujica emocije praveći kao najbolja singerica neraskidiv štep, koji više niko ne može da odšije. Disali su u istom ritmu, skladnih pokreta, kao da se poznaju iz nekih drugih vremena, spoznajući u deliću vremena veliku i neizmernu ljubav.
„Gde si bila do sada?“, pitao je Jovan, „tebe sam čekao ceo život. Vidi kako nam leži ruka u ruci! Prijaš mi iako si duplo starija od moje devojke“.
Nada je ćutala.
Začudo, bilo je divno, skoro savršen momenat, neponovljivo. Ostala je bez reči, potpuno zanemela, napasnik se preobratio u divnog ljubavnika i zauvek postao deo njenog života. Kako je to moguće?
„Previše je dobro, nešto će se desiti”, slutila je.
Iznenada, postala je svesna prisustva čudne, opipljive teskobe. Reka je utihnula, Sunce pobeglo za planinu, sve se zaustavilo. Beskrajna tišina. Na Žićinoj plaži nije bilo ama baš nikog. Usamljeni, njih dvoje stajali su na uskom betonskom molu, opasno uglačanom vodenim bujicama, koji je više ličio na prepreku umesto polaznog mesta za svakog kupača, namernika.
Gledajući sve to, Stvoritelj neba i zemlje razmišljao je o ljudskim slabostima, nezahvalnom čoveku na vrhu piramide života, površnom u svakom smislu, nepostojanom u ljubavi.
Video je njegovu skoru propast, kraj životnog, zemaljskog puta i odlučio da ga upozori. Znao je da su ljudi uglavnom prevrtljivi i nepoverljivi, često ne zaslužuju drugu šansu, malo ih je plemenitih i uzvišenih. Ako ipak uspe nekolicinu da preobrati, možda još ima nade za popravak ovog sveta.
Anđeli se u trenu spustiše do reke.
Jovan je čvrsto odlučio da tog dana prepliva Drinu.
„Nemoj“, čuo je nadošlu misao, „opasno je, odustani.”
Još je treperio od ljubavnih zagrljaja i kao nikad pre, u isto vreme, bio srećan i zadovoljan. Počeo je da se dvoumi, hladna reka ili topao kapućino?
Nada je razumela poruku anđela:
„Nemoj da ideš“, reka je pobesnela, „niko se ne kupa, ostani tu, pored mene!“
Skoro da je odustao, onako visok i stasit šepureći se u vlastitoj veličini, sve dok krajičkom oka nije zapazio druge devojke i želeći da se pokaže, da ih fascinira, donese odluku:
„Nadice, poljubi me za srećan put.“ Pomilova je po licu i pođe.
„Ne, za ime Boga, ostani!“, kriknula je.
Jovan se u tom času okliznuo i svom težinom skljokao na beton, postrance, udario glavom o veliki kamen i skotrljao u Drinu. Pogled mu je ostao na Zorici, koja je užasnuta prizorom izgubila svest, upravo na putu kojim je hitao Nenad.
Spasavanje
Za tili čas reka ga je povukla na suprotnu stranu. Nada je trčala duž plićaka, spoticala se i padala, dozivajući ga.
„Koji gadan, nedokazan tip, lepo sam mu rekla, šta sad da radim, nema nikog u blizini?”, besnela je i sve dublje ulazila u vodu, koje se panično bojala. Oderanih kolena, mokra, izgrebana, pokušavala je da pozove hitnu pomoć i tada je, baš kao za inat naišao veliki talas. Pokvašen, mobilni telefon više nije funkcionisao, Jovana je tek jedva u daljini nazirala i ne mareći za bilo kakvu opasnost ona se bacila u hladne talase Drine.
Neočekivano je dobila veliku želju i snagu da ga spasi, i u tome, kao da je neka nevidljiva ruka vodila izmedju vrtloga i brzaka.Grozničavo je doplivala do njega, uhvatila ga za majicu i privukla sebi, srećna što je uspela da pobedi svoj strah:
„Ništa ne brini, mili moj, ja sam tu, samo me pogledaj, kaži nešto. Eno, vidim spasioce.“
On je ćutao. Zatvorenih očiju, uz blažen izraz lica, spokojan, čak nasmešen, bio je negde daleko. Obgrlila ga je onako, kako to samo majke znaju kad žele da zaštite svoju decu, privila na svoje grudi, šokirana i uplašena činjenicom da se Jovan ne pomera i ne diše.
U času kad padnemo, nas Gospodin prihvati i zagrli.
Tog, sudnjeg dana, dvoje ljudi plutalo je na površini reke u borbi za život, prepušteni višim silama da odluče o njihovoj sudbini.
Tako je duša reke poštujući Stvoritelja utišala ogromne talase, brižno pazeći da stignu do sigurne luke. Na horizontu Sunce je polako zalazilo, vetar je savio svoja krila, sve je zanemelo. Samo je Nada tiho ronila suze, dok se iza reke pomaljao pun Mesec.
Jovan je napuštao ovaj svet i nekim čudom, ponovo se našao u Jerusalimu.
Zorica
Otkako je došla iz Beograda Zorica je u Koviljači našla mir. U velikom gradu, punom izazova, više nije nalazila inspiraciju za stvaranje umetničkih dela. Bavila se primenjenom umetno- šću, izrađivala nakit od prirodnih materijala, slikala na svili. Bila je izuzetne lepote, mala plavuša, likom je podsećala na Nastasju Kinski. To su joj mnogi udvarači govorili, želeći da je naprečac osvoje. Imala je 23 godine i sanjala je o velikoj ljubavi, koja će je ispuniti, dati joj krila da poleti u neslućene visine i oseti punoću života. Njene drugarice već odavno su okusile razna zadovoljstva, svodeći ljubavne odnose na nivo banalnosti i interesa.
Zorica je vodila unutrašnju bitku. Bilo je tu zgodnih mladića, izlazaka, splavova i dobrih automobila, sve joj je to imponovalo, ali nedovoljno. Čuvala je nevinost svoje duše i tela za nekoga ko zaslužuje njeno poverenje.