U povjesti Subotičke kazališne predstave na hrvatskom i latinskom jeziku održane su još davne 1747 godine prva istraživanja Dr Alojza Ujesa i navodima Ivanke Rackov koje su se održavale u Gramatikalnoj školi na zahtjev gradskih pročelnika oformirali su franjevci. 

Zabilježio je pisac István Ivanyi dio repertuara kazališne družine 1767. godine koje je odigravano do 1774 godine. Kako je nastako kazalište u Subotici? Daleke 1853 godine na Roginu baru nasuta je zemlja(današnji korzo).Tadašnji gracki oci održavaju sjednicu na kojoj poveravaju majstoru Škultetiju, a unutarnji izgled dodeljuje se Đerđu Telepiu koji je bio pozorišni umjetnik. Prva predstava je održana 16.prosinca 1854 godine. Za upravitelja je izabran Endre Latabar.Nova zgrada je izgrađena za godinu dana,na stubove korintske postavljen je natpis “hotel Pešta”, jer su gracki oci mislili da je to isplatljivije. Posle pola vjeka 1904 godine se stavlja natpis Gracko kazalište.Hrvatsko narodno kazalište u Subotici oformirano i utemeljeno odlukom Predsedništva Narodne Skupštine AP Vojvodine 19 rujna 1945 godine.Za ravnatelja postavljen je Lajčo Lendvaji. U Subotičkom kazalištu premijerno je izvedeno preko 400 kazališnih komada.Među prvim glumcima,redateljima u predstavama glumili glumci iz HNK Zagreba:Branko Špoljar, Ante i Mariela Kraljević, Ivana Petri, Jelka Šokčević,Milan Asić,Dražen Grünvald,Dubravka Deželić,Veronika Careva i Scenogrfa Berislav Deželić.U to vrijeme je bila popularna predstava Mirka Bogovića“Matija Gubec” u režiji Branka Špoljara sa glasovitim Emilom Kutijarom koja je održana u Subotici 28 listopada 1945 godine.Matija Poljaković književnik koji je pisao tekstove za predstave. Napisaoje i izdao knjigu “par žutih cipela”iz kojih je nekolicina izvedena premijerno na kazališnoj pozornici:”daje znat ko̒zjat” ”č̒a Bono” ”jedna cura sto nevojla” ”kao cuncokreti” ”ludograd” ”niko i ništa” ”ode Bolto naogled” ”vašange” i mnoge druge. Na pozornici Hrvatskog Narodnog Kazališta u režiji Mirka Huske izvedene su mnoge predstave Matije Poljakovića. Poljakovićevo djelovanje potaklo je i mnoge pisce da pišu kazališne komade kao što su: Pavao Bačić, Stipan Matijević, Geza Kopunović, Ivica Jakočević, Petko Vojnić Pulčar, Đuro Francišković, Ante Vukov i mnogi drgi. Smišljenom odlukom vlasti 1951 godine se Hrvatsko Narodno Kazalište se spaja sa Magyar Szinházom te se odvija u dve drame Hrvatskom i Mađarskom.Tom odlukom ukolonjen je Hrvatski Jezik i  Hrvatsko ime iz službenog naziva ove institucije kulture, tada konstitutivnog naroda. Uvrijeme Hrvatskog  proljeća ukida se sve što je imalo predznak hrvatski,1974 godine opet smišljeno inspekcija donosi odluku o zabrani rada pozorišta zbog dotrajale instalacije, naredne godine kad se instalacija popravila stavlja se u funkciju kazalište. Narednih godina ne postupase domaćinski prema kazalištu te selektivno uništava. Nestaje unutarnji enterijer. Dovode se glumci iz centara moći te njihovo ophođenje za kazalište neznači ništa. Kazalište se stvorilo u ruševinu da bih 2007 godine donela odluka, prije sjednice o rušenju kazališta.Svršen čin je napravljen u političkim makinacijama koalicionih partnera pranje novca. Pučanstvo nije blagovrijemeno informirano o namjeri tadašnje vlasti. Gracki arhitekta koji je  napravio projekat daje neopozivu ostavku, iznenađuje i koalicione partnere. Srestava za izgradnju novog kazališta su već tada bila upitna. Munjevitom akcijom tvrtke kojoj je dodeljeno rušenje, srušeno je kazalište prije određenog roka. Građani koji su prolazili korzom tugom su gledali rušenje te je poneki dobacio “govorili su srušiće se samo” a radnici su komentirali ovo se nikad nebih srušilo. Nemože se zaobići veliki rad “Hrvatsko Bunjevačko Šokačka” stranka je uložila za sprečavanje rušenja kulturne baštine Hrvata-Bunjevaca, te skupljala peticiju protiv rušenja kazališta, i to nije  dalo nikakav  signal političkim moćnicima i ako je predata pet tisuća potpisa. No neki stranački i privatni interesi su privagnuli, a naj veći su gubitnici starosjedeoci Hrvati-Bunevci. Vrijedi napomenuti da sami izgled građavine je narušio urbani identitet grada. Znimljivo je da se posle dugog perioda niko nije oglasio iz upravnog odbora kazališta te detaljno izložio stav tog tjela. Danas se svi ograđuju od najavljene krize jer je došla prije vrijemena i ne mase srestava dovoljno za svršetak građevine. Cilj je postignut Hrvati-Bunjevci neće nikad imati što su nekad imali i bili prepoznati u okruženju po svom kazalištu, pitanje je ko će sad svoje lože opremiti i dali znaju da to postoji, ako se desi nekim čudom završetak novog kazališta, koja se gradi već koju deceniju, a novac od poreznih poslušnih Hrvata – Bunjevačkih nemilosrdno troši na uskrb vladajuće koalicije. Spoljni dio građavine se želi prikazati što lepšim, zato se kreči po kozna koji putda bih se zaboravila srestva uložena. Drama na Hrvatskom jeziku je želja Subotičana koji nisu obojeni “plavima” a bode u oči  natpis “kazalište”.
Ivan Tumbas