Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ romaniziranoj kronologiji njegove obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine do odlaska iz tog sela u poznatim događajima 1993. godine.   

 

Radićevac

Kažu da veliki pijanci, kada naglo i posve ostave alkohol, ne žive još dugo. Djed Koda je umro iznenada u svojoj šezdesetoj godini, pa je sada Maraš bio najstariji muškarac u kući, s čime je i formalno postao starješina obitelji.

Prvo što je poslije nekoliko tjedana od očeve smrti uradio, a da ne mora nikoga pitati, bilo je to da udobnije smjesti svoje ukućane.

Svoju staru baku Divljuku, koja je imala osamdeset i tri godine, uzeo je iz dome* da živi s njime i s njegovom ženom Anom u velikome vajatu. Baka je bila neobično sretna što više neće biti sama, a osobito što će živjeti sa svojim unukom Marašem, te Anom, koju je jako voljela. U domu je Maraš smjestio svoje dvije najmlađe kćerke, koje su poslije Marijine udaje prešle u veliku sobu i često smetale svim drugim ukućanima i gostima, a ovi još više njima, jer je Terezija već imala petnaest godina, a Lucija četrnaest. Maraš se nije obazirao na to što prvi put po strogim klementinskim običajima u domi više nije živio najstariji član obitelji, a Terezina i Lucijina radost bila je veća od radosti njihove prabake Divljuke, jer su u domi imale svoj vlastiti kutak i više ih nitko nije mogao smetati.

A da bi i gostinska soba dobila svoj stari sjaj i ponovno služila samo svojoj svrsi, to jest da mogu u svako doba u njoj biti smješteni gosti, Maraš je starijeg sina Petra, njegovu ženu Milju i njihovoga petogodišnjeg sina Niku premjestio iz nje u mali vajat. Ugled jedne kuće u selu je veliki ako u njoj postoji osobita gostinska soba. 

Tako su velika soba i gostinska soba poslije dužeg vremena opet služile svojoj namjeni, odnosno u njima nije spavao nijedan ukućanin. No, da ne bude baš sve idealno, Paskal je, kada bi dolazio kući iz Rume, spavao baš u gostinskoj sobi. Sada je imao sedamnaest godina i bio je oduševljen ovim promjenama u kući, odnosno time što će imati svoju sobu. Ali zato se još dugo durio Pepa, kako su svi u kući i u selu zvali Petra, zbog svojega izlaska iz gostinske sobe, a još više zato što ju je – makar samo subotom, nedjeljom i praznicima – na korištenje dobivao mlađi Paška.  

Pošto je uspješno vodio imanje, pošto su mu se posve dobro udale dvije najstarije kćeri i pošto se njegov stariji sin sa zadovoljstvom pripremao naslijediti imanje, te je vrijedno radio, i već je imao sina, kao garanta produžetka loze Tomlekinih, a mlađi sin je bio pred malom maturom  – Maraš se osjećao sve sigurnijim i sve moćnijim. U selu su ga cijenili kao vrijednog ratara, ozbiljnog čovjeka i uglednog domaćina. I počeli su ga vrbovati u politiku. Znali su da je Maraš po svojim shvatanjima radićevac, ali su ga vrbovali i drugi jer nije bio odlučan, pa čak ni u tome treba li se on uopće baviti takvim poslovima. Smatrao je već posve dovoljnim to što je svoja stajališta i razmišljanja iznosio pred svojim prijateljima, pa nekad čak i pred većim društvom, kao i to da svi znaju da Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka na svim izborima ima i njegov sigurni glas. 

Na koncu konca, bili su rijetki Hrvati u Hrtkovcima koji nisu isto tako mislili i postupali, kao i ogromna većina Klementinaca**, koji su se svi do jednoga već odavna, zvanično i nedvojbeno, izjašnjavali kao Hrvati. 

Svoju malu boljševičku družinu skupljao je Martin Čorak u teškoj ilegali, a Pavle Loš se posve povukao sa svojim idejama o sreći svih naroda pod vodstvom Karađorđevića. Holja Tomlekin, s par svojih radikala, nije smio suviše glasno u selu propagirati Pašićeve velikosrpske ideje i radikali su samo okolo njuškali, cinkarili i dojavljivali žandarmeriji u Rumi sve što bi moglo biti za ove interesantno.

Mađari su se dvoumili između radićevaca, radikala i nekih svojih, a samo su Švabe neprestance, bučno i sigurno organizirani u Njemačku stranku i, preko svojega „Kulturbunda“, manifestirali jedinstvo, sigurni da njihovo vrijeme dolazi bez obzira na beskonačne balkanske političke zavrzlame. 

Odlaskom župnika Martina Firingera, radićevci u Hrtkovcima nisu mogli, bez obzira što su bili mnogobrojni, naći odgovarajuću zamjenu za njega kao svog dobrog vođu i postojala je opasnost da ih na sljedeće i na sve daljnje izbore izađe sve manje i manje – tim prije što nisu ni imali organiziranu stranačku aktivnost, niti je itko u Hrtkovcima bio zvanično član Hrvatske republikanske seljačke stranke.

Zato se odmah poslije uspjeha radićevaca na izborima za Skupštinu, s počekom veljače, u Hrtkovcima pojavio tajanstveni gost. A on je prvo banuo baš u kuću Tomlekinih.

Bila je veoma hladna večer, a selo pokriveno snijegom, koji je škripio pod nogama sve rjeđih prolaznika. Tomlekini su se spremali na spavanje, jer su zimi, a osobito kada je bilo ovako jako hladno, išli rano na počinak. 

U velikome vajatu je već odavna ugašena lampa, Divljuka je več spavala, a Maraš je sjedio kraj tople zidane peći u svom vajatu, u kojoj je svjetlucala posljednja žar, i čekao da dođe Ana, pa da se svuku i legnu u svoj bračni krevet. 

A Ana je ložila furunu u gostinskoj sobi, jer je bio petak, a sutra bi trebao doći kući njen sin Paška, i ostati preko nedjelje. Inače, ognjište u kući Tomlekinih, iz kojeg su se ložile i zidane furune u velikoj i u gostinskoj sobi, odavna nije bilo više u upotrebi i ta je prostorija sada služila samo za nanošenje drva, kukuruzovine i slame potrebnih za loženje furuna. Ni furuna u velikoj sobi se više nije ložila običnim radnim danom od kako su iz te sobe izašle Tereza i Lucija. To se činilo samo nedjeljom i na blagdane, kada su svi ukućani imali zajednički ručak i večeru u velikoj sobi. Tako je Maraš, osim boljeg razmještaja svoje čeljadi, uspio prepoloviti potrošnju drva, kukuruzovine i slame za grijanje u kući tijekom zimskoga razdoblja.

U malome vajatu Milja je ubacila u zidanu peć posljednja dva komada cijepanog drveta, mali Nika je spavao u svom krevetcu, a Pepa je upravo gasio lampu da se i njih dvoje svuku i zajedno legnu u svoj krevet.

U domi su Tereza i Lucija odavna zapustile vatru u zidanoj peći i veselo su šapatom čavrljale svaka iz svojega kreveta pod toplim perinama. Kao i obično, bila je to priča o momcima.

Velika kapija do ulice bila je stalno zaključana, a Ana je sada, završivši posao oko loženja furune u gostinskoj sobi, zaključala i dupla vrata na ognjištu iz gornjega gonka i pošla je zaključati i vrata u pragu do ulice, pa da se uputi u veliki vajat na posve drugom kraju kuće. I upravo je bila na samome ćošku gornjega gonka, gdje je on oko gostinske sobe skretao pod pravim kutom prema pragu, kada je začula da u pragu, s vanjske strane, ima nekoga. Vrata praga, premda nisu bila zaključana, imala su spuštenu rezu, pa je neočekivani gost u ovo doba mogao jedino pritiskati kvaku.

– Tko je to? – upitala je Ana više prestrašenim nego odlučnim glasom, kakvim ga je htjela pokazati. 

Javio se posve nepoznati, ali ugodni muški glas: 

– Gospođo, molim vas, stanuje li ovdje Marko Tomlekin?

Malo umirena tako prijatnim glasom i lijepim riječima kroz koje ju je ovaj, očito neki fini gospodin, oslovio čak sa „gospođo“, rekla je: 

– Da. A tko ste vi?

– Ja bih vas molio da me pustite unutra, htio bih razgovarati s gospodinom Markom, i sve ću vam objasniti.

– Ja vas ne smijem samo tako pustiti u ovo doba. Zvat ću moga Maraša, pa se sa njime dogovorite.

– Hvala vam, gospođo – čuo se prijatni ali odlučni glas čovjeka koji očito nije bio spreman lako odustati od namjere razgovarati s Marašem u ovo doba.

Ana je otrčala do velikoga vajata i toliko je prepala već dremljivog Maraša da je ovaj, onako u mraku, skočio kao oparen i odmah se dohvatio puške na zidu. Kad je vidjela takvu Maraševu reakciju, Ana se počela smijati i mirno mu je objasnila što se desilo. I pošli su zajedno prema pragu. Maraš ipak nije ispuštao pušku iz ruku, a Ana je ponijela fenjer.

– Tko je to? – viknuo je Maraš sigurnim, najdubljim glasom, pred vratima praga.

– Gospodine Marko, jeste li to vi? – čuo se onaj tihi, mirni i prijatni glas.

Maraš i Ana su se zgledali. I Maraša je sada netko prvi put oslovio sa „gospodine“. 

– Da, ja sam.

– Molim vas pustite me unutra, sve ću vam objasniti. Dolazim s najboljim namjerama i nemate se čega plašiti. 

Maraš i Ana su se ponovno zgledali, razumjeli su se i Ana je u lijevoj ruci podigla fenjer najviše što je mogla, desnom rukom je povukla rezu na vratima i otvorila ih širom, ali tako da je ostala iza njih, stisnuta uza zid, a Maraš je stajao na tri koraka od vrata s uperenom puškom prema njima.

Gospodin u besprijekornom crnom zimskom kaputu i sa istim takvim šeširom, cipelama i rukavicama, imao je i crnu kožnu aktentašnu, a tako je prijatno izgledao i dobrodušno se smiješio da je Marko spustio pušku u istom trenutku kada ga je, pri svjetlosti fenjera, vidio. Gospodin je skinuo rukavicu s desne ruke. Od svjetlosti fenjera nije mogao dobro vidjeti Maraša s uperenom puškom i u tome je smjeru pružio ruku. Maraš je brzo spustio pušku i uljudno se rukovao sa neznancem.

– Jaružanin, Antun Jaružanin – predstavio se ovaj, a čim je Maraš rekao svoje ime, dodao je:

– Sve znam o vama, gospodine Tomlekin, a molio bih vas ako možemo negdje u toplom popričati.

Još uvijek začuđeni, i Maraš i Ana polako su dolazili sebi i Ana se prva sjetila da je upravo gostinska soba topla i spremljena, kao da su znali za ovaj posjet.

– Uđite u gostinsku sobu, tu možete sami i na miru razgovarati – rekla je Ana Marašu.

– Imate jako lijepu i veliku kuću – nije skrivao svoje divljenje gost ušavši u sobu u kojoj je Ana zapalila veliku lampu što je visila sa sredine stropa kao kakav raskošni luster, te je navukla na prozore neprozirne zavjese.

Maraš i Antun su sjeli za stol pokraj furune, Ana je donijela bijeli domaći kruh, kravlji sir i narezala kobasice i šunke. Iz podruma je donijela kisela kupusa i crnog vina. Antun je, uz jelo i piće, potanko objasnio Marašu zašto je večeras tu, kod njega.

On je jedan od Radićevih agitatora za Srijem, imaju sve podatke o stanju u Hrtkovcima i o desetak ljudi s kojima žele oformiti odbor stranke u tome mjestu. Došao je po mraku vlakom iz Rume do Nikinaca, i potom pješice iz Nikinaca do Hrtkovaca, ne susrećući se s nikim, jer, premda je to što on radi posve legalno, radićevce podmuklo proganjaju, hapse i podmeću im stalno neku krivicu. Mnogi su i danas u zatvoru, kao i sam Radić, koji je ponovno uhićen. A došao je Antun pravo do Maraša, jer se čini da je on pravi čovjek. Za sada mu je donio desetak brojeva „Slobodnoga doma“ od prije pet godina, a u kojima su svi govori Stjepana Radića sa suđenja u montiranom procesu protiv njega, o proganjanju i robiji iz tisuću devetsto dvadesete godine, kao najbolji propagandni materijal za ideje Hrvatske republikanske seljačke stranke. I Maraš samo treba svojim najboljim prijateljima i provjerenim radićevcima u Hrtkovcima dati te listove na čitanje i ništa ne govoriti o ovome posjetu. A za dva-tri mjeseca on će opet doći kod Marka, pa će vidjeti kako će se stvari dalje odvijati. 

Maraš i Antun su u gostinskoj sobi razgovarali skoro do zore, kada je Antun morao u Nikince, na vlak za Rumu. 

Rijetki su bili oni koje je u mrklom mraku susreo Antun na putu do Nikinaca, ali ni takvi nisu ništa posumnjali. Čak i u kući Tomlekinih, od ukućana je samo Ana znala za ovaj noćni posjet. 

Maraš je bio opčinjen Antunovom pričom o nepravdi prema Hrvatskoj i Hrvatima, a osobito prema hrvatskom seljaku, te o radićevcima i o njihovom progonu i teroru nad njima u ovoj državi kojom vladaju srpski kralj, srpski političari, srpski časnici, srpska žandarmerija, srpska crkva i srpska buržoazija. 

Sutradan je Maraš, poslije samo nekoliko sati spavanja, a čim je stigao Paška iz Rume, ovome pokazao brojeve „Slobodnoga doma“, ali mu nije rekao pravu istinu kako je do njih došao. Obojica su ih čitali cijeli taj dan i sutradan, u nedjelju, ne puštajući nikoga u gostinsku sobu. A Ana je povremeno iz ognjišta trpala drva, kukuruzovinu ili slamu u furunu gostinske sobe i ukućanima, na zapitkivanja šta otac i sin, sami, toliko dugo rade u gostinskoj sobi, je tumačila kako je Paška iz gimnazije donio neke papire koje i Maraš, kao njegov otac, mora pročitati.

* doma – soba koja je u kući po starim običajima bila namjenjena samo za starješinu obitelji 

** Klementinci – doseljenici u Srijem 1737. godine i osnivači Hrtkovaca i Nikinaca

Objavljeno u mjesečniku Hrvatske novine broj 15