Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ romaniziranoj kronologiji njegove obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine do odlaska iz tog sela u poznatim događajima 1993. godine.   

 

   Pred vama je priča „ „Hrtkovci“. 

Hrtkovci tisuću devetsto dvadeset i pete godine imaju tri i pol tisuće stanovnika. Oko dvije tisuće je Hrvata, tisuću Mađara, pet stotina Nijemaca, pedesetak Cigana, desetak Srba i nekoliko ostalih. 

Selo je ušoreno i uredno. U smjeru istok zapad leže dva od četiri glavna šora, Savski šor zapadno i Lički šor istočno od crkve, svaki u dužini od skoro jedan kilometar. Pod pravim kutom na ova dva šora, a prema sjeveru od crkve je Cakića šor, koji je također dug skoro jedan kilometar, a prema jugu Glogov šor, kojeg na tristotinjak metara presjeca potok Vranja. Vranja je oko stotinu metara široka udolina, koja se proteže usporedo sa Savskim i Ličkim šorom, a ide skoro od Nikinaca pa sve do Save. S proljeća i s jeseni to je ogromna plitka bara, dok ljeti zna i posve presušiti. Tako se Glogov šor tek poslije velike betonske ćuprije preko Vranje nastavlja, pod blagom krivinom, u svoj drugi, odvojeni dio. Ovaj dio svojega sela Hrtkovčani i zovu „preko Vranje“.  

Glogov šor ima sokake na polovini tog svog dijela preko Vranje, a dalje je to put koji pokraj Derinog salaša ide prema Platičevu, Klenku i, preko željeznog mosta na Savi, u Šabac. 

Cakića šor i Lički šor imaju, negdje na sredini, lijevo i desno, sokake, dok ih Savski šor nema. Savski se pruža usporedo s Vranjom i svi njegovi placevi, odnosno vrtovi, na toj strani šora se završavaju na Vranji. Na udaljenosti skoro kilometar od crkve, Savski se šor grana prema Vranji na jug i prema šumi Dobriječ na sjever. Posljednje su kuće blizu Dobriječa, a dalje je to put koji kroz Dobriječ i preko velikog drvenog mosta na Jarčini ide u Jarak i dalje, pokraj Fišerovog salaša, za Rumu. Kod Jarka je odvojak puta koji kroz to selo ide za Srijemsku Mitrovicu. 

Budući da je kraj Savskoga šora, sa skretanjem prema Jarku, odnosno Rumi, pod pravim kutom, značajno mjesto za orijentaciju u Hrtkovcima, a tu na ćošku žive Ilići, koje u Hrtkovcima zovu „Francuzi“, tako se i ta krivina zove „kod Francuza“, kao i kavana na tome ćošku. Tu počinje Jarački šor. 

Lički šor vodi u polje i prema velikim hrastovim šumama, te dalje u Nikince. S desne je strane Debeljak, a s lijeve Vukoder. Negdje na sredini između Hrtkovaca i Nikinaca cesta ima blagu krivinu, koju svi zovu Šej. Cesta do Nikinaca je loša, obična poljska, ali Hrtkovčani idu u Nikince na vlak, jer je ta postaja bliža od one u Platičevu za čitava tri kilometra.

Cakića šor vodi u polje i dalje, poljskim putom, ka šumi Dobriječ. Na kraju šora, desno, ide se ka groblju. 

Pokraj ova četiri glavna šora i Jaračkog šora, u Hrtkovcima postoji još jedan veliki šor, zapravo najduži, Švapski šor. On se prema zapadu odvaja iz Jaračkog šora, odmah na stotinjak metara od krivine „kod Francuza“ i završava s posljednjim kućama na pedesetak metara od obale Save. Švapski šor ima sokak s lijeve strane, koji preko Vranje vodi ka posve izdvojenom naselju Mokulj, u kojemu ima svega desetak kuća.

Ruma, Srijemska Mitrovica i Šabac približno su jednako udaljeni od Hrtkovaca, manje od dvadeset kilometara. Do Šapca vodi najbolja cesta jer je još tisuću devetstote u promet puštena željeznička pruga Ruma - Klenak, a poslije i do Šapca, s već spomenutim mostom preko Save. U prvotnom planu Austrije, pruga je trebala proći i pokraj Jarka i Hrtkovaca, pa tek onda za Nikince, ali su se mještani tih dvaju sela toliko bunili da je trasa na koncu izvedena od Rume izravno na Nikince. Kasnije su se Jarčani i Hrtkovčani debelo kajali, ali je Hrtkovčanima ostalo jedino da se dobrom cestom dužine od oko osam kilometara povežu, preko Platičeva, sa željezničkom prugom. Kako su Platičevljani napravili put do Klenka, ovaj je bio povezan, preko mosta, sa Šapcom. Jarčani su se povezali četiri kilometra dugim putom s Hrtkovcima i put Jarak - Šabac je bio u to vrijeme jedan od najboljih u cijelom Srijemu. Put su načinili mještani ovih sela uz pomoć austrijske države samo dvije godine poslije puštanja u promet željezničke pruge. Ceste od Jarka do Rume i od Jarka do Mitrovice bile su stare i loše, od gruboga kamena i s puno rupa.                     

Nedaleko od zadnjih kuća Švapskoga šora, na samoj lijevoj obali Save kod ušća Vranje u nju, nalazi se brdašce obraslo u visoku travu, s velikim samoniklim orahom na vrhu. Brdo se zove Gomolava i dužine je oko sto pedeset metara, a visine desetak, što je za srijemsku niziju u kojoj „kada se popneš na bundevu vidiš sve do Fruške gore“ više nego čudno. O njegovu nastanku su po Hrtkovcima i šire kolale najčudnije priče, a u Tomlekina kući je djed Koda pričao da na Gomolavi čim malo zakopaš naiđeš na ljudske kosti.

„Tisuću devetsto i četvrte su tu dolazili i neki inđiliri i učenjaci iz Zagreba, koji su nešto premjeravali, kopali na nekoliko mjesta i pričali da je tu bilo prastaro naselje i da o njemu pišu čak neke stare engleske knjige“, govorio je djed Koda.

Kako se poslije tog posjeta znanstvenika nije čulo ništa novoga, priče su ostale i dalje, poglavito zagonetne, nestvarne i tajanstvene. Jedna od njih je i ta da je na tome mjestu sam Bog istresao svoju obuću poslije stvaranja velike blatnjave i prašnjave, ali rodne i toliko za narod blagotvorne Panonske nizije. 

A kada se dopliva, ili čamcem dođe ispod Gomolave, na njezinoj visokoj i strmoj strani prema vodi vidi se bezbroj tankih vodoravnih slojeva različitih boja, iz kojih doista vire koščice, neki komadići pečene gline, pa i poneki stari novčić.

Ovdje treba reći da Sava odmah ispod Jarka pravi veliku krivinu i skreće s dotadašnjeg toka prema istoku, ravno na jug, obrazujući niziju donjega Srijema. Da se probila ravno prema Dunavu, do svojega ušća kod Beograda, donjega Srijema, popularno zvanoga „svinjski“, ne bi ni bilo. A Sava kao da upravo ima tu želju da kroz desetine tisuća godina donji Srijem nestane. Ona u toj krivini ispod Jarka stravično dere srijemsku obalu i nanosi mulj prijeko u Srbiju, smanjujući teritoriju Srijema. S time se povećava teritorija Mačve – pomicanjem rječnoga korita za skoro jedan metar godišnje ka Hrtkovcima, odnosno Beogradu.

Na raskrižju četiriju glavnih hrtkovačkih šorova, to jest na početku Savskoga šora, s lijeve je strane velika katolička crkva sv. Klementa, sagrađena od čvrstoga materijala tisuću osamsto dvadeset i četvrte. Na istome je mjestu prije nje bila mala drvena crkva, koju su sagradili Klementinci samo nekoliko godina od kako im je Marija Terezija dala placeve za gradnju kuća u Hrtkovcima. Točnije, gradnja drvene crkve je započeta tisuću sedamsto četrdeset i devete. 

Ispred današnje crkve su kameni križ s Kristovim raspećem, ograđen željeznom ogradom, i velika drvena klupa ispod tri stara divlja kestena.

Sa iste strane Savskoga šora, odmah uz crkvu, je kuća za župnika, načinjena kad i nova crkva, s dvorištem i vrtom. Upravo se te godine, umjesto Martina Filingera, u nju uselio velečasni Kaliks Tadin, Dubrovčanin po rođenju.

Uz kuću velečasnoga je mađarska Julijanska škola, sagrađena tisuću devetsto i treće godine, u kojoj su đaci slušali nastavu na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Škola je nastavak stare Državne graničarske škole, utemeljene u Hrtkovcima još tisuću sedamsto sedamdeset i treće godine. Zgrada ima četiri prostrane i lijepe učionice, a sve su tri škole imale po četiri razreda. Tako se nastava odvijala u tri smjene po četiri školska sata svakog dana osim subote, nedjelje i blagdana, kada su đaci išli u crkvu, a što je također bilo u sklopu nastavnoga programa. Ovu školu, odnosno zgradu, svi su zvali „mađarska škola“, premda su u njoj postojali i njemački i hrvatski razredi.

S crkvom, župnim stanom i mađarskom školom završavaju se objekti koje je sagradila još Austrija na toj strani Savskoga šora i tu počinju obiteljske kuće Hrtkovčana. Na drugoj strani, preko puta same crkve je zgrada nekadašnjega sjedišta austrijske žandarmerije, iz vremena dok su Hrtkovci još bili pustara, a po dolasku Klementinaca tu je bilo sjedište Pete kompanije Devete petrovaradinske regimente, koju su Hrtkovčani zvali jednostavno „kapetanija“. Odmah uz kapetaniju nekada su se redale kuće najuglednijih Klementinaca, pa su tu živjeli najbogatiji Hrvati, Švabe ili Mađari. Tu su i jedine dvije kuće na kat u Hrtkovcima, kuća Nicingerovih i kuća Turečekovih, čiji su vlasnici bili trgovci i u njima imali dućane. Poslije desetak kuća uglednih i bogatijih Hrtkovčana, od kojih je zadnja kuća Vegerovih, s kavanom. Dalje se, na toj strani Savskog šora, nastavljaju obiteljske kuće drugih Hrtkovčana.   

Tisuću devetsto i prve osnovano je Vatrogasno društvo u Hrtkovcima, koje je u šupama kapetanije imalo svoje alate i naprave, a u njezinome su se dvorištu držale obuka i vježbe. 

U Glogovom šoru, sljedeća poslije crkve, je zgrada s dva stana za državne službenike. Prvo su ovdje stanovale porodice žandarskih, pa potom vojnih starješina, a na koncu su tu živjeli ravnatelji mađarske i njemačke pučke škole. Između crkve i ove zgrade je prazan plac, za kojega je značajno reći da je na njemu, kasnije, tisuću devetsto četrdeset i druge, trebao biti izgrađen Hrvatski dom, po projektu zagrebačkog arhitekte Aleksandra Freudenreicha, ali do realizacije nije došlo. Sljedeća zgrada od zgrade državnih službenika imala je stan za ljekarnika, ljekarnu i ambulantu, te stan za liječnika. Iza ove zgrade je obiteljska kuća Antuna Bernasa, vlasnika cigljane na Savi, nedaleko od Gomolave. U tome je nizu još samo kuća Roklicerovih, do same Vranje, a odmah preko Vranje kavana Sekeljevih.

Sa druge strane Glogovog šora, preko puta crkve, je  bio veliki plac Bosovih, i malo podalje kuća s kavanom, a na ćošku Ličkog i Cakića šora je bila kuća Schmutzovih s trgovinom.

I, to bi bio središnji dio Hrtkovaca. Ovo raskrižje četiriju glavnih šorova Hrtkovčani i zovu jednostavno „raskršće“ i kada bi netko nekome rekao da će se u dano vrijeme susresti na raskršću, ta se dvojica nisu mogla mimoići. 

Na kraju Jaračkoga šora, malo uvučen s lijeve strane, bio je Šererov paromlin, sagrađen tisuću devetsto i desete godine. Njegova ogromna zgrada na dva kata, s bezbroj mlinova, sita i raznih drugih naprava koje su se drmale i skakutale uz zaglušnu buku, kotlarnica iz koje su vječito kuljali oganj i para, kao i dimnjak visine skoro dvadeset metara, ulijevali su strah i jezu ratarima iz šire okolice Hrtkovaca, a koji su tu donosili svoje žitarice na meljavu.

A na kraju Cakića šora, s lijeve strane, bilo je imanje Tomlekinih. S placem širine oko osamdeset metara do šora, i oko dvjesto i pedeset metara u dubinu. S trideset i tri jutra zemlje, odmah tu u Krčevinama, i s najvećom kućom u selu, ulijevalo je respekt i Tomlekini su se smatrali dobrostojećom i uglednom familijom u Hrtkovcima. Međutim, bilo je to daleko ispod nekoliko veleposjednika, na čelu kojih je bio Bogdan Dera s oko tri stotine jutara zemlje i salašom između Hrtkovaca i Platičeva.

Tako su Hrtkovci, veliko i lijepo selo spram mnogih u svojemu okruženju, sa svojim sadržajima bili i mali uslužni centar za širu okolicu. Liječnik, ljekarnik, škola, mlin, dućani i kavane, te i radione kolara, kovača, šustera... i mnoge druge, davali su mjestu atribute male varošice. Postojali su u mjestu, čak od tisuću devetsto i desete godine, Hrvatska čitaonica, Kazališna družina i Nogometni klub „Šubić“, a pričalo se i o skorom dovođenju elektrike u selo.

Mali broj ljudi, osobito Švaba, obrtnika, trgovaca, veleposjednika, pa i lihvara, živio je u Hrtkovcima na visokoj nozi. Derini, Hagerovi, Harakovi i Fricovi imali su čak osobne automobile. 

S druge strane, većina žitelja sela bila je siromašna i morali su za pet šest dinara raditi po cijeli dan teške poslove na Derinoj pustari, u nekoj bogataškoj kući, ili čak na Fišerovu salašu iza Jarka. Mnogi su pali u dugove i sve su više ovisili o lihvarima, a veliki je broj otišao trbuhom za kruhom, neki čak do Amerike. 

U državi su se zaoštravale politička kriza i stranačka borba za vlast, a osobito su se polarizirale dvije najjače stranke, Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka, koja je sada već otvoreno postavljala pitanje položaja Hrvata i Hrvatske u novoj državi – odnosno zahtijevala je da Hrvatska postane samostalna – i Pašićeva Radikalna stranka, koja je propagirala centralizam i velikosrpski hegemonizam. U takvoj su situaciji i drugi tražili priliku da ostvare svoje političke ciljeve, u čemu su u Hrtkovcima, kao i u cijeloj Vojvodini, prednjačili Nijemci sa svojom militantnom organizacijom „Kulturbund“. Mađari nisu bili toliko dobro organizirani, ali su se separirali od ostalih.  

Na izborima tisuću devetsto dvadeset i pete godine, i pokraj progona, uhićenja i česte zabrane rada svoje stranke, i zatvaraja samoga vođe, radićevci su uspjeli osvojiti šezdeset i sedam poslaničkih mjesta u Skupštini i činilo im se da su izvojevali značajnu pobjedu. Dvije tisuće Hrtkovčana je s time bilo zadovoljno, a među njima i Maraš Tomlekin, veliki radićevac u duši.

Nastavlja se

Objavljeno u mjesečniku Hrvatske novine broj 14