Piše: prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Kada dijete percipira učionicu kao mučionicu, kada se nije pronašlo ni u jednom predmetu, kada nema interesa ili nije obuhvaćeno nijednom izvanškolskom aktivnošću, možemo očekivati novi oblici rizičnih ponašanja      

Dokolica je u starogrčkom jeziku označavala stvaralaštvo u vremenu izvan (obveznog) radnog vremena, ali to se još od reformacije mijenjalo tako da se danas dokoličarenje izravno povezuje s hedonizmom, dosadom, ispraznim .zabavama, neselektivnim korištenjem medija i konzumerističkim stilom života. "Čovjek je jedino živo biće koje se dosađuje" (E. Fromm).

Mlade obitelji provode sve više slobodnog vremena u "novim religijama" – (mega)trgovačkim centrima koji, osobito u zemljama u tranziciji, niču kao gljive poslije kiše. Djeca i mladi sve više provode slobodno vrijeme na ulici, trgovačkim centrima, kafićima ili (su) pred ekranima. Što smo im ponudili!? Nije li jedan od problema mladih o kojem se puno govori, a malo istražuje, višak dosade i manjak ambicija?

Kada dijete percipira učionicu kao mučionicu, kada se nije pronašlo ni u jednom predmetu, kada nema interesa ili nije obuhvaćeno nijednom izvanškolskom aktivnošću, možemo očekivati novi oblici rizičnih ponašanja. Mladi se ne osjećaju subjektom u društvu jer su godinama instrumentalizirani. Dieselov reklamni slogan "Kada ne bismo imali glupe ideje, ne bismo uopće imali zanimljive ideje" ironizira inventivnost. Skrivena poruka jest "biti pametan je dosadno". Današnju generaciju nazivam „bumerang generacijom”, koja je prepuštena ulici te je odabrala nasilje kao stil života i - zabavom! Nasilje u školama, na ulici, na sportskim terenima, zlostavljanje u obitelji, dokoličarenje i kaos u mislima reakcije su mladih na dezorganiziranost društva o pitanjima njihovih potreba i preferencija.

Rezultati istraživanja

Višak dosade, a manjak ambicija (postaje) je novi porok mladih. Istraživanje Elke Zeijl „Slike slobodnog vremena adolescenata“ daje komparativnu analizu značenja slobodnih aktivnosti u Nizozemskoj i SAD-u, gdje se donose argumenti o negativnim implikacijama neorganiziranog slobodnog vremena. I Slovenska znanstvenica Marija Ule u svojim istraživanjima otkriva da proces suvremenog života mladih obilježava odmak od zahtjevnog rada, a "prema svijetu slobodnog vremena, zabave i potrošnje".

Od 1986. godine do danas u Hrvatskoj autori bilježe pet preferencija koje mladi smatraju najvažnijima: privatnost, dokoličarenje, profesionalni uspjeh, materijalni položaj i samosvojnost. U istraživanju, prije deset godina, (s kolegicama V. Mlinarević i A. Proroković), konstatiramo da mladi (u Slavojiji i Dalmaciji) iznimno nekvalitetno provode slobodno vrijeme. Najzastupljenija je orijentacija na dokoličarenje (gledanje televizije, surfanje po internetu, čitanje revija, časopisa za tinejdžere, sve do izležavanja, lutanja po gradu, trgovačkim centrima i sl.), pa orijentacija na zabavu (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne tulume...). Kada je riječ o kvaliteti i kvantiteti slobodnog vremena mladih ljudi, pokazalo se da dvije trećine nije zadovoljno načinom svog provođenja slobodnog vremena. Rezultati su pokazali da mladi ljudi svoje slobodno vrijeme najviše ‘troše’ u kafićima, te u pasivnim oblicima zabave. Najmanje su zastupljeni kulturni i društveno angažirani sadržaji. Zanimljiva je činjenica da na pitanje gdje sebe vide u željenim aktivnostima slobodnog vremena opet na prvo mjesto stavljaju kafiće. Istraživanje Ipsos Pulsa iz 2010. u pokazuje da su televizor i internet najbolji prijatelji svakom drugom djetetu, a da 37% osnovnoškolaca nije uključeno u izvanškolske aktivnosti.

Razarajuća snaga dosade

U Splitu sam svojevremeno pronašao grafit "Nisam u krizi, ali mi je dosadno", naknadno saznavši da ga je napisao mladić koji je kasnije postao heroinski ovisnik. To mi je rekla  .njegova majka, rekavši: "Sin mi je poslao jasnu poruku koju tada nisam razumjela". Kasnije je postala predsjednica Udruge roditelja ovisnika o drogama.

Nemali broj učenika priznaje da im je dosadno u školi. S dosadom čovjek osjeća "ništavilo, svoju izgubljenost, nedostatnost, ovisnost, nemoć i prazninu" (Pascal u Mislima). Danski filozof S. Kierkegaard poučno ju opisuje: "Ona je korijen svih zala". U Dalmaciji postoji termin "fjaka", koju je Joško Cvirtanović ovako opisao: "Fjaka je potpuna obamrlost tijela i duha s potencijalnom voljom za ništa." Julienne E. Bušić u romanu Ljubavnici i luđaci napisala je kako ništa nije "tako nepodnošljivo kao dosada". Ovdje vrijedi spomenuti još jednu poučnu englesku poslovicu: "Onoga tko radi kuša samo jedan đavao, a lijenčinu tisuću".

Svima mogu sve oprostiti i/ili razumjeti, ali ne i dokoličarsikm skupinama koje preziru svaki napor i/ili rad. Ovdje se zgodno prisjetiti rezulata istraživanja koja potvrđuju da ovisnički identitet narkomana potvrđuje izostanak radnog identiteta. Dokoličarske skupine imaju odbojnost prama radu. Za mlada čovjeka opasno je kada dokoličari jer mu u „ubijanju vremena“ mnoge negativne ponude izgledaju primamljivo. Takvo dokoličarenje početak je svih zala. Težnja za zaradom bez rada i autodestrukcija postaju zabrinjavajući trend. Višak dosade odvodi u nove ovisnisti. "Ako je ovisnost izabrani životni stil, onda ovisnik mora snositi posljedice svoga izbora da godinama pasivno parazitski dokoličari uživajući u drogama" (Robert Torre u knjizi Dugo putovanje kroz noć).

Provedba programa prevencije najčešće se temelji na skolariziranim modelima i oblicima poput predavanja za nastavnike, roditelje i učenike. Takva predavanja djeca i mladi doživljavaju dosadnima i/ili kao pritisak, što nerijetko izaziva (pasivan) otpor. To rezultira neaktivnošću ili isključenošću, i odvodi znatiželji otkrivanja proskribiranog svijeta.

Prijedlozi i poticajni primjeri

Smatram da bi svaka jedinica lokalne samouprave morala imati centar za mlade, u sklopu kojih bi se mladima nudilo cijeli niz programa i izvanškolskih aktivnosti (hobiji, šport, kreativne radionice, usavršavanja i sl.). Kao pozitivni primjer ističem programske aktivnosti Centra za djecu, obitelj i mladež u Velikoj Gorici i predivnu zgradu Caritasovog Centra za mlade u Belom Manastiru.

Početkom travnja 2003. pisao sam o školama koje ne rade kao o zakopanom blagu. Samo Zadarska županija ima preko 200 napuštenih škola (zadnjih stotinajk godina)! Imamo rijetke, ali pozitivne primjere koji pokazuju kako udahnuti život napuštenim školama. Tisuće takvih škola trebalo bi obnoviti, a njihovu prenamjenu usmjeriti na neprofitabilne ?aktivnosti, primjerice škole u prirodi, škole stranih jezika i međunarodnih susreta mladih stvaratelja, kiparske i restauratorske radionice, škole za obnavljanje autohtonih zanimanja, likovne kolonije, centre za mlade, ekocentre, kulturno-pedagoške centre za djecu i mlade iz dijaspore, rehabilitacijske centre... Kao primjer naveo sam prelijepu zgradu u mjestu Beli na otoku Cresu, napuštenu 1980., u koju se 1993. useljava ekocentar, a stručnjaci s mladim volonterima skrbe o zaštiti bjeloglavih supova.

U Francuskoj ima više od 700 kuća za mlade, u kojima zajedno surađuju stručnjaci i mladi. Zašto ne slijedimo dobre primjere? Zašto subotom i nedjeljom ne otvorimo vrata predškolskih i školskih ustanova za sve oblike dopunske, dodatne, fakultativne nastave te drugih izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti za koje su zainteresirani prosvjetni djelatnici, mladi i njihovi roditelji? Prije više godina predlagao sam "otvorite vrata škola mladima" i za zabavne sadržaje kako bi se dodatno osmislilo slobodnovremenske aktivnosti djece i mladih.

Tzv. "pametni telefoni" i video igrice izazivaju nove ovisnosti, oduzimajući vrijeme za učenje i druženje in vivo. U jednoj od najboljih britanskih škola King Solomon Academy (KSA) na području zapadnog Londona vodstvo škole je, uz pristanak roditelja, u ožujku 2017. godine privremeno otuđilo učenicima playstatione i mobitele. Nastavnici su uočili iscrpljenost učenika i lošije rezultate u nastavnom procesu. I sami učenici su priznali kako do kasno u noći dokoličare - igraju video igrice ili "vise" na internetu. Ravnatelj škole Max Heimendorf odlučio je privremeno zaustaviti pretjerano korištenje suvremenih tehnologija. Roditelji su mu dali potporu simboličnim oduzimanjem "uređajčića" predajući ih pedagoškoj službi škole. Očekujem da se i u Hrvatskoj škole odluče na sličan eksperiment. Znam puno roditelja koji nisu više mogli izdržati ovisnost svoje djece o mobilnim telefonima, pa su im iste na neko vrijeme uzimali, kao poticajnu pedagošku mjeru. Prihvačam njihovu reakciju kao ovo englesko rješenje u slučaju da i sami roditelji nisu ovisnici o mobitelima i društvenim mrežama. Ograničavanje korištenja suvremenih tehnologija se pokazao kao poučan primjer oživotvorenja drevnog apela: Iskoristi dan! – Carpe diem! (Horacije)

Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 48 u pdf i tiskanom izdanju strana 18