Gostionica: Mjesto gdje se gosti

Mladi nabildani momci, takozvano obezbjeđenje, obavezno opasno ošišani i vidno tetovirani. Šankeri koji savršeno znaju da zabodu kišobrančić u vaš fantastični koktel, od kog poslije par komada povraćate, ako ne zbog okusa ono zbog cijene. Ej nauka je to, zato je šanker uvijek ozbiljno razdragan i stalno izvodi neke kerefeke sa flašama i čašama, k’o da ne zna normalno da natoči piće u čašu, u najmanju ruku se ponaša kao da je doktor kemije najprestižnijeg fakulteta.

Nije to sve. Postoji i menadžer zadužen za higijenu, to jest klozet, koji je savršeno čist i miriše na neke uniseks mirise, pa se možete zbuniti ako po mirisu idete u klozet, pa ne daj Bože uđete u pogrešan toalet, mada u takvim lokalima i nije važno jesi li pogriješio.

Video nadzor sa svih strana, radi vaše sigurnosti, a prije svega da gazdu slučajno netko ne bi pokrao, normalno od osoblja. Ali zato gazda ima dupli program na svojem računalu kako bi mogao da radi i na bijelo i na crno, o čemu on nema pojma, ali menadžer objekta to savršeno zna da uklopi u knjigama.

Hrana koju služe je savršeno raspoređena po ogromnom tanjuru, obavezno išarana nekim preljevom koji nema ni okusa ni mirisa, ali lijepo izgleda, kao i sve u lokalu, salate također vrlo lijepo servirane, obavezno bljutave, pardon, zdrave.

Gledano kroz izlog sve savršeno, idealno. A možda i ne gledaš kroz izlog, možda ti to gledaš televiziju. Ne, ne! Ipak je izlog.

Kad kojim slučajem uđeš u ovaj savršeni objekat sa svim gore navedenim divotama, naručiš kavu i poslušaš visokoumne razgovore koji se tu vode, shvatiš da ti nisi sa ove planete. Dobro ne baš sa planete ali iz ove zemlje sigurno nisi, jer od prenemaganja, skraćivanja riječi, nekih izraza koje nikad ranije nisi čuo, aviona, kamiona, milijuna, jahti, motora, zimovanja, ljetovanja i udobnosti markiranih tanga gaćica te silikona i ostalih pogodnosti i pametnih stvari koje mogu da uvećaju govornikovo ja, još više od najvećeg ja, smuči ti se kava a još više kad dođe zategnuti čiviluk sa pregačom da ti naplati tu kavu.

E da nekima, normalno, ne normalnim seljačinama ne bi bilo neugodno, postoji još nekoliko gostionica u ovom gradu pa i oni imaju gdje da odu i ponesu svoje priče.

Jedna od takvih gostionica je i ova koju ću pokušati opisati. Znam, sigurno, da to neće biti lako jer je o vlasniku i o njegovom pokojnom ocu, u par navrata, pisao Miroslav Mika Antić u kolumni koja je svakog petka izlazila u novosadskom Dnevniku, ali nije pisao o gostionici.

Gostionica je preuzela ime od jedne starije koja je bila sinonim dobre hrane i usluge. Pokojni čika Lacika dozvolio je Karčiki da koristi ime njegove gostionice kad je otišao u mirovinu. Karčika to nije zaboravio tako da čim uđete možete vidjeti fotografiju gospon Lacike, da se zna tko je dao ime gostionici. Utisak onog tko ulazi nije očaravajući. Možda čak i suprotno. Ali čim se neusiljeno ljubazno javi konobar utisak je sasvim drukčiji. Kad uđete u relativno malu salu sa drvenim stolovima za osmero, kariranim stolnjacima i mirisom tripica, koje se tamo iza u kuhinji kuhaju, sa brojnim kuharicama na zidu i predmetima koji su se koristili možda i prije više od stoljeća po vojvođanskim kućama i salašima, gost zaboravi na prvi utisak kakavgod bio. Pažnju privlače kuharice na zidu koje su vezene, neke kao što sam već rekao možda i prije sto godina, a poruke na njima ispod i oko izvezene slike su napisane na jezicima koji se još uvijek čuju u mom lijepom gradu. Steknete utisak da se nalazite kod bake u nekom bačkom ili banatskom možda i sremačkom selu ili salašu. E, onda počinje drukčije da se misli. Sav taj ambijent i mirisi vode vas natrag u djetinjstvo u ona vremena kojih se mi stariji gosti još uvijek sjećamo a mlađi su samo slušali o njima.

Sve to se ne dešava na salašu već u gradu i to u onom dijelu Detelinare koji još uvijek pomalo sliči na Detelinaru od prije šesdesetak godina kada su susjedski odnosi bili drukčiji, a Detelinara ječala ljepotom graje djece koja se igraju na sred ulice Stevana Mokranjca. Vraća vas u vrijeme kad nije bilo lažnih usana, silikonskih grudi, platnih kartica, video nadzora, bar ne u ovom današnjem smislu. Za nadzor su bile zadužene bake u to vrijeme. One su sjedele na klupama, kojih više nema, ispred kuća, na ulici, naizgled nezainteresirane za dešavanja, razgovarale, a pazile i vidjele bolje od svakog video nadzora. U vrijeme kad su se svi poznavali, javljali jedni drugima u prolazu sa „Dobar dan susjede“ ili „Ljubim ruke majka“. Slično vam se desi kad uđete u ovu gostionicu i nazovete dobar dan, svi prisutni otpozdrave skoro k’o nekad. Već ti prvi utisci koji vas vraćaju u bezbrižnija vremena dovoljan su razlog da se svrati ponekad u ovu gostionicu. Ima toga još. U sali za ručavanje, lijevo od vrata, iznenadi vas cimbalo. Kad ste zadnji put u gostionici vidjeli cimbalo? Probajte da se sjetite. Teško će vam to poći za rukom. Ako nekad u večernjim satima svratite očaraće vas, pored ostalog, i muzika koja se tu može čuti. Tu cimbalo, čelo, basprim i gitara predu najljepše zvuke ravnice, od onih što ih narod spjeva pa do bečkih valcera i džeza. Nevjerojatno, ali je tako! Kad to čujete morate biti dobre volje, a još ako volite domaću kuhinju i ribu onda ste definitivno odabrali pravo mjesto.

Ali da ne ulazim u propagandu sa ovim svojim tekstom. Htio sam da ispričam da u ovom svijetu koji umije savršeno da izgleda, samo da izgleda, postoje i prave gostionice gdje se i oni što se sad ne smatraju baš normalnim imaju gdje okupljati i uz razgovor i koju kapljicu na miru i opušteno provesti neke prijatne trenutke. Za taj osjećaj prijatnog trenutka zaduženi su nenametljivi konobar, gazda Karčika i gospođa Ruža, uvijek iskreno nasmijani, radosni što vide svakog tko uđe u gostionicu.

Džaba vam ljudi svjetski dizajnirani i ustrojeni restorani, kafići i ne znam kako sve ne zovu lokale u kojima aufingeri poslužuju, silikoni lebdje, iPhoni i interneti zveče, sijevaju kartice bez pokrića, sa dozvoljenim minusom, obavezno, sa bezokusnom hranom ali lijepo složenom i obojenom, džaba. Mora u gostionici ponekad da bude i fleka na stolu. Mora da ima dušu. Da se zna da se u njoj živi, izistinski. Da se u njoj osjećaš k’o među prijateljima i da te baš briga što jedeš ribu prstima i što je pečena u svinjskoj masti. Nije te briga, jer znaš da te nitko ne studira sa strane. Jer je svatko došao da mu bude lijepo a ne da ga vide i da on vidi napundrane i nabildane likove koje je iznjedrila tranzicija i misle da su popili pamet i ljepotu cijelog svijeta jer su na vrijeme hapili i još uvijek hapaju sve što stignu i dohvate. Takve rijetko, možda nikad, u ovoj gostionici nećeš sresti ni vidjeti jer nije to mjesto za njih. Zato možeš da dođeš i u miru uživaš gledajući izložbu starih stvari, okusiš stara jela, popiješ dobro vino ili rakiju, popričaš sa društvom i ljubaznim gazda Karčikom, strastvenim pecarošem i igračem preferansa.

Siguran sam da je u Vojvodini sve manje ovakvih mjesta. Mjesta gdje je vrt popločan ciglama, k’o trotoari, kadgod pol Vojvodine, gdje te nije sramota ako si malo umazan od paprikaša il’ kavurme, gdje je najmanje važno što i koliko imaš, gdje te eksponati sa zidova i polica vraćaju u sretnija vremena, vremena kad si bio sretan, ako ni zbog čeg drugog ono bar što si mlađi. Vrijeme koje je iscurilo, ali ne skroz, još uvjek ga ima ako ne u boci ono u prosijedim glavama koje se sjećaju tih bećarskih i šeretskih, bezazlenih vremena, vremena kad su, kao i danas u Dominu, za kavanskim stolom sjedili sve umni, talentirani i obrazovani ljudi, raspredali ozbiljne i one druge teme, prepričavali šale i događaje, komentirali politiku i trudili se da što više znaju i nauče, da nauče, i to baš tu u gostionici za stolom, jedni od drugih.

Da napomenem još ovo, da se ne bismo pogrešno razumjeli, nije ova gostionica stjecište gubitnika tranzicije. Naprotiv. Ovo je mjesto onih što se u tranziciji nisu prodali, a izgleda da nemaju ni namjeru, kojima je dosta ono što imaju u džepu a trude se da što više steknu znanja, onog širokog vojvođanskog, da steknu i sačuvaju prijatelje, da daruju po malo duše svakom, jer će tako njihova duša biti veća i moći će više da je daju, oni kojima je stalo do ljudi i ljudskog a ne do praznog izgleda i marketinga današnjice, stjecište onih za današnje vrijeme nenormalnih, nesebičnih romantičara i šaljivdžija, obiteljskih ljudi koji iz gostionice žure doma na obiteljski ručak ili u istoj gostionici ručaju s obitelji. Da, to je ona gostionica u kojoj se gosti al’ pravo vojvođanski, masno i slasno s puno tankih špticera, gostionica gdje nitko nikom ne smeta čak i ako ne razumije baš njegov jezik. Takvih gostionica treba sačuvati što više diljem naše ravnice, jer je ravnica zaslužila ljude a ne tajkune i umišljene gazde. Ravnica daje dušu i zaslužuje da joj se da duša.
„Karči, daj još litru Mirne Bačke i vodu, ’ajd’ živjeli i uzdravlje!“

Ravnica

Tako si pitoma i plodna
trpeljiva i ravna,
šutiš s jeseni kad lice tvoje
brazdaju plugom i rane gnoje.
Sjeme rasipaju širom ravnice
rane zaravnaju, poprave ti lice,
ostave sjeme dublje ispod kože,
umirujuć dušu sa pomozi Bože,
Bogu se mole za sjeme svoje,
niko ne spominje rane tvoje.
Bolna i bremenita opet šutiš,
čini se volje nemaš da se ljutiš,
praštaš plemenito,
a snijeg već pokriva mlado žito.
Šutiš zimi s licem ispod snijega,
vesela djeca sankaju se s brijega,
ne daju mira, al’ neka, sreća,
nisi ni trenula, eto proljeća.
Šutiš s proljeća, cvijećem okićena,
svatko bi rekao sreća njena,
šutiš u ljetnoj žegi, bremenita,
da li te itko, ravnico, pita
kako je tebi, ne, samo ima li žita
pitomina zlatna prija oku,
al’ krilo tvoje nije za svaku stoku...