U 25 broju mjesečnika Hrvatske novine možete pročitati Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“objavljenoj u izdanju zagrebačke izdavačke kuće TKANICA
Gordana
(I. priča iz IV. poglavlja „Nova kuća“)Dogovoreno je da će se zaustaviti u motelu „Marsonia“ kod Slavonskoga Broda, i tu ručati. Marko je s djecom stigao prije, iako ga je banjolučka policija zadržala petnaestak minuta. Kamion sa stvarima je sustigao, pa i prestigao, pred samim Slavonskim Brodom i već je na terasi motela naručio pivo za sebe i coca cole za djecu kada su im se pridružili Suada i vozač Iso. Svi su bili zadovoljni jer su sada bili sigurni da će njihov plan uspjeti. Opušteni i radosni, nisu žurili, a poslije ručka bi još tko zna koliko sjedili uz kavu da ih Iso nije podsjetio da se on želi još danas vratiti u Banja Luku. I on je bio raspoložen jer mu je Marko prethodno rekao kako stoji stvar s ovom selidbom i dogovorili su se da mu isplati samo polovinu iznosa za uslugu ako se bude morao sa stvarima vratiti u Banja Luku. A sada će za samo još koji sat vožnje dobiti punu nagradu. Još jednom mu je Marko objasnio kako se dolazi u Cakića šor u Hrtkovcima, a tamo će, na kraju šora s lijeve strane, pred posljednjom i neobično dugačkom kućom već biti parkiran Markov auto.
Suada je iz kamiona prešla u auto kod Marka i djece, glazbu s radija su pustili još glasnije i uz smijeh i šale produžili put. Svi su bili sve veseliji kako su se približavali Hrtkovcima. Jedino je Marku bivalo sve teže. Znao je, naime, da će ih u Hrtkovcima dočekati samo njegova mati i njegova tetka Tereza. Od svih ukućana tamo su danas samo još njih dvije žive. Djed Maraš je preminuo, nikad ne vidjevši svoju praunučad, a stric i strina su umrli kad je Vesna imala tek nekoliko mjeseci, dok Igorovo rođenje nisu ni dočekali. Ali najteže je Marku bilo to što sada u njihovoj kući, kada dolazi s djecom za stalno, nema više ni njegova oca Paskala, Vesninog i Igorovog djeda.
Markov se otac doslovce razbolio kada je shvatio situaciju u kojoj su se našli Mirjana i Marko. Nije mogao vjerovati da će se taj njihov brak završiti krahom, osobito ne na ovakav način. Dolazeći u Banja Luku, u posjetu svojim unucima, Marku i Mirjani, stekao je dojam da su oni sretna obitelj i da im je jako dobro. Imali su i lijepi stan i svega u njemu, lijep namještaj, najsuvremenije kućne aparate i još štošta drugo. I Mirjana i Marko su imali dobar posao i visoka primanja, oboje su imali automobile, a u stan je dolazila kućna pomoćnica. Bilo je tu i drugih stvari koje mnogi sebi nisu mogli priskrbiti, a u dvorištu kuće Mirjaninih roditelja imali su bazen gdje je djed sa svojim unucima, koje je obožavao, provodio, kako je sam rekao, najljepše trenutke u svom životu. Vesna i Igor su bili lijepa, zdrava, pametna i vesela djeca, lijepoga vladanja i odgoja. I voljeli su svog djeda iz Hrtkovaca više od svakoga drugog. Osobito su bili veseli i razdragani kada bi došli u posjet djedu i baki u Hrtkovce. Veliko travnato dvorište po kojemu bi se ganjali s mladim i veselim vučjakom Kingom predstavljalo im je osobiti ugođaj, a djed bi se topio od miline promatrajući svoje unuke. Skoro do posljednjega trenutka nije ni slutio da se sprema potpuni raspad te idile. Tek kada je zadnji put došao u Banja Luku, u rujnu te tisuću devetsto osamdeset i četvrte godine, shvatio je da je kraj braka njegovoga sina neminovan, ali je još uvijek, sav očajan, pokušavao u razgovoru s Mirjaninim roditeljima spriječiti razvod. Čuo je, međutim, od njih, samo ružne stvari o Marku, te njihovo kategorično stajalište da Marko treba napustiti i Banja Luku, i stan, i djecu. Poslije toga, u razgovoru sa svojim sinom, teško izgovarajući svaku riječ, Marko je ocu potvrdio da će uskoro otići iz Banja Luke i iz stana u njoj, ali da će sa sobom povesti djecu. No, otac u to nije vjerovao i predviđao je da će Marko sve izgubiti i da će ostati i bez djece. Marko ga nije mogao uvjeriti u suprotno i otac je otišao za Hrtkovce utučen do boli. Marko nikada ne će zaboraviti očev tužni i zabrinuti pogled, a nije ni slutio da je to bilo njihovo posljednje viđenje.
Sada, kada djeca dolaze u Hrtkovce, Marko ocu više nije mogao pokazati da se stvari odvijaju onako kako ga je uvjeravao da će biti. Otac je umro dva mjeseca poslije svojega posljednjeg dolaska u Banja Luku, petog studenog tisuću devetsto osamdeset i četvrte godine. Umro je od boli zbog neizvjesnosti koja čeka Marka i Markovu djecu, odnosno njegovoga sina jedinca i njegove obožavane unuke, za koje bi u svako vrijeme dao i svoj život.
Toga je dana Marko bio na poslu kada je oko deset sati prije podne u njegovome uredu zazvonio telefon. Javio se Branko, ljekar u Hrtkovcima. Taj je poziv bio Marku jako neobičan, jer se njih dvojica, premda prijatelji od djetinjstva, nikada nisu čuli preko telefona, ali nije ni slutio da će mu Branko prenijeti tako strašnu vijest da mu je prije pola sata umro otac.
Obliven hladnim znojem, sjeo je na stolicu i pitao Branka kako se to dogodilo. Mislio je da je u pitanju neka nesreća.
„Ako je za utjehu, zadesio ga je tako snažni infarkt da je u djeliću sekunde preminuo i nije bio svjestan što se događa. Nije se ni najmanje patio.“
Istoga je trena Marko pošao u stan i, kako su djeca bila u školi, napisao im je na ceduljici poruku da iz ovih stopa ide u Hrtkovce, jer je umro njihov djed Paška. Nije, međutim, ni sam vjerovao da je njegov bâba mrtav sve dok ga nije vidio na odru u njihovoj velikoj dnevnoj sobi.
Iako je poživio sedamdeset i sedam godina, cijelo je selo također bilo iznenađeno njegovom neočekivanom smrću, jer je bio iznimno vitalan i veoma je dobro izgledao za svoje godine. A to jutro je, kao i obično, biciklom išao u pekarnu po kruh, kod Ivanića po mlijeko i u trgovinu po neke potrepštine za koje ga je njegova Marta zamolila da ih nabavi. Dobro je poslije toga doručkovao i biciklom je otišao u Krčevine dočekati kombajn, koji je, po dogovoru, trebao u to vrijeme doći obrati njihov kukuruz. Kombajneri su ga zatekli kako sjedi oslonjen na podeblji glogov žbun pokraj kanala na kraju njive, a u rukama drži dva velika i lijepa kukuruzna klipa. Kako se nije micao kad su se pojavili, još nekoliko puta su ga dozivali, čudeći se da ih ne vidi i ne čuje. Mislili su da je zaspao, ali kada su mu prišli vidjeli su da je mrtav. I zvali su odmah Branka.
Na pokopu Marko nije mogao zadržati suze zbog očeve smrti i još više što djed Paška nije dočekao da mu u kuću, na ovo vjekovno obiteljsko ognjište u Hrtkovcima, dođu unuci. A bio je i svjestan da će odsad sve terete nositi na svojim plećima, jer je on sada jedina odrasla muška glava u kući. Mama i tetka su imale po sedamdeset i pet godina, djeca su bila mala, a slijedi potpuna neizvjesnost što će se dogoditi ako se ovdje ne bude mogao zaposliti.
Cijelo to ljeto, kada je konačno, s djecom, došao u Hrtkovce, bilo je za Marka samo priprema za jesen, kada su Vesna i Igor trebali poći u školu u, kako im je obećao, Novom Sadu. Iako je u kući još uvijek provijavala tuga za djedom, pred djecom je nitko od odraslih nije pokazivao i ona su provela jedne lijepe i duge ferije. Suada je ovdje ostala još mjesec dana i pridonosila je vedrijemu ozračju u kući.
A Hrtkovci su brujali od afere da se Marko neočekivano rastavio jer se zaljubio u kućnu pomoćnicu, da je skroz i u svakome pogledu propao, te da je doveo Suadu u Hrtkovce da bi se njome oženio.
Suada je puno toga i sama znala, ali joj je Marko objasnio svu ozbiljnost situacije, kao i to da će djeca ići u školu u Novom Sadu, odnosno da će on ondje s njima živjeti kao podstanar sve dok ne dobiju natrag svoj banjolučki stan, a što se sigurno ne će uskoro dogoditi. Ona je bila spremna ići s Markom i djecom u Novi Sad, ali to nikako nije bilo moguće. Sama je jednoga dana odlučila napustiti Hrtkovce. Mirno se spakirala i otputovala za Banja Luku, poželivši svima puno sreće u životu.
Marko je svakog ponedjeljka, a katkad i češće, odlazio u Novi Sad tražiti posao, a subotom, preko oglasa, tražiti i stan. U rujnu je uspio dobiti posao u maloj građevinskoj firmi u fruškogorskome mjestu Irigu.
Međutim, oko stanovanja, pokraj iščitavanja mnogih oglasa i razgovora s puno gazdarica, Marko nije uspio ništa uraditi. Nitko nije htio primiti samca s dvoje male djece na stan i hranu, iako je govorio da će biti odsutni svakoga vikenda i svakoga praznika, jer će tada svi biti kod bake u Hrtkovcima, gdje će prati svoje rublje, te da im za to vrijeme ne trebaju ni usluge oko prehrane. I bio je već spreman djecu svakodnevno voziti iz Hrtkovaca za Novi Sad, u školu, a Irig mu je ionako bio usput.
Selo je osuđivalo Markov iznenadni i nepromišljeni životni potez, osobito što su svi bili uvjereni da je to učinio samo zbog jedne sluškinje, ali su, kada je Suada otišla, polako shvaćali da je bio prinuđen na takav način riješiti nastalu situaciju, a da ne izgubi svoju djecu, te da je u tome uporan, odlučan i veoma ozbiljan i odgovoran.
Još na očevu pokopu, s dubokom boli i sućuti, a i nekim predosjećanjima što će se Marku još dogoditi u bliskoj budućnosti, prišla mu je Gordana. Nju Marko pamti iz druženja mladih u Hrtkovcima preko ljeta, još od vremena kada je išla u hrtkovačku osmoljetku, a on pošao u gimnaziju u Rumi. Njezini su roditelji odmah poslije rata došli s ostalim doseljenicima u Hrtkovce i dobili su kuću u Švapskom šoru, gdje se Gordana i rodila. Izrastala je u lijepu djevojčicu, crnku neobično skladnoga tijela i još ljepših pravih i dugačkih nogu. Bila je previše mlada, previše smjerna i povučena, te Marko ni jednom gestom ili riječju nije pokazivao da mu se već tada dopadala. Poslije je čuo da se Gordana rano udala, dobila dvije kćerkice, ali i da joj je muž ubrzo iznenadno umro. Bilo je to sve prije više od petnaestak godina, a sada je Gordana živila s djecom u svome stanu u Rumi i tek ju je povremeno viđao, često i bez pozdrava. Bila je zgodna i ozbiljna zrela žena, još uvijek onako povučena i smjerna. Ali poslije očeva pokopa, kada su izmijenili adrese, Gordana je pisala Marku, a on joj je odgovorio također pismom i njihovo je dopisivanje postalo sve učestalije. Tako je Gordana saznala da je Marko pred razvodom i da će sigurno s djecom doći u Hrtkovce, pa su se u njihovim pismima prvi izrazi velikoga poštovanja sve više pretvarali u simpatiju i na kraju u obostranu želju da zajedno nastave svoje živote, koji su ih oboje doveli u neočekivane situacije. Već te zime i u proljeće odlazio je Marko Gordani u stan u Rumi i rodila se bliska veza, uz česte razgovore o tome postoji li mogućnost da njih dvoje, s četvero djece, mogu živjeti zajedno.
A od kako je Marko s djecom došao u Hrtkovce, često su bili svi skupa. Vesna i Igor su se družili s Gordaninom djecom, osobito Vesna s Majom, a bile su i vršnjakinje, dok se Igoru dopala mlađa Gordanina kći Sonja.
U Hrtkovcima je krenula nova priča, koja je opet uzbuđivala selo: da će se sada Marko i Gordana sigurno vjenčati.
Međutim, da djecu Marko ne dovede u Novi Sad, kako im je obećao, nije postojala nikakva cijena i ništa ga na tome putu nije moglo pokolebati ili spriječiti. Gordana je to shvaćala i bilo joj je jasno da Marko s djecom ne će doći živjeti u Rumi, kako je računala, pa je jedno vrijeme razmišljala da svi odsele u Novi Sad. Ali se nije usudila to učiniti, niti je Marko mogao zahtijevati od nje da zbog njega potpuno izmijeni život svoje djece i odvede ih iz Rume.
Bili su toga ljeta svi zajedno i na moru, u Bristu, na istome mjestu gdje je Marko s djecom ljetovao i lani, svjesni da su to njihovi posljednji zajednički dani, premda Marko još ništa nije imao riješeno po pitanju stanovanja u Novom Sadu.
Onda, već u posve kritičnim trenucima, kada je vrijeme istjecalo kao zadnje zrnje pijeska iz šaka, i baš kao na lutrijskome točku sreće, posve slučajno i na posve neobični način, Marko je u Novom Sadu sreo Jelenu.
Stidljivo su izmijenili po nekoliko riječi kada joj je Marko na ulici podigao neki papirić, koji joj je u prolazu baš u tome času ispao pred njega. Sličilo je to na prizor iz kakve filmske bajke kada smjerna dama namjerno ispušta rupčić pred očima viteza njezina srca. Međutim, to u Novom Sadu uopće nije bilo tako, već je bila u pitanju doista nevjerojatna slučajnost, ali, pokazat će se, sudbonosna. Kada su se pogledali u oči – ispostavilo se to poslije, a što su i otkrili jedno drugome – oboje su pomislili jedno isto: ovo je osoba koja bi mogla donijeti konačni rasplet moje situacije, posve nesvjesni zašto im je uopće baš to palo na pamet! Sudbina, telepatija, ili nešto treće, ali svakako nešto nedokučivo i neobjašnjivo.
Stajali su tako njih dvoje u centru Novoga Sada ispred hotela „Vojvodina“ i zbunjeno se gledali kao da se sada još nešto treba dogoditi, a oboje ne znaju što bi to trebalo biti.