Svoj današnji lik Subotica je dobila u nevjerojatno kratkom razdoblju od 20. godina krajem 19. stoljeća, ali je grad učinila posebnim i prepoznatljivim secesijska arhitektura. Mada Iako je gradsko jezgro bilo formirano, i mada je prevladavala arhitektura povijesnih stilova, secesijska zdanja su se s dužnim poštovanjem ugradila i upotpunila sliku grada. Krajem 19. stoljeća, uzavrela dešavanja u Europi na svim poljima umjetnosti, znanosti i života stigla su preko Budimpešte i do Subotice.
Promjene su se polako uvlačile u arhitekturu Subotice prateći dva pravca u stvaralaštvu prekretnice stoljeća. Dok se jedna struja okreće europskim centrima kao što su Beč, München, I i Darmstadt, druga, dominantnija se okreće nacionalnoj varijanti secesije. Mada Europska struja je brojnija, ipak mađarska varijanta s tek nekoliko primjera, ali izuzetnih, dominira gradom. Gotovo istovremeno s pojavom secesije u Beču i Budimpešti, 1892. godine u Subotici velikan mađarske secesije, Eden Lehner (Lechner Odon), izgradnjom stambene palače Simeona Leovića nagovještava velike promjene koje donosi novi pravac. Nadalje početkom 20. stoljeća u gradu djeluju Lehner sljedbenici, budimpeštanski arhitekti Marcel Komor (1868-1944), Jakab Dezső (1864-1932) i braća Vago, kao i lokalni arhitekti Titus Mačković, Mátyás Salga I i dr.
Nije dugo trebalo čekati da se od nagovještaja secesije pojave prve građevine s obilježjima ovoga stila. Beč je postao inspiracija lokalnim arhitekataama, a geometrijski i biljni floralni motivi kao i lik žene, vedre, snene, raspletene kose postaju omiljen motiv I i subotičkih graditelja. Sem nekoliko izuzetnih ostvarenja, kao sto je palača Lajoša Fazekaša i dvije prizemne najamne kuće Ferenca Rajhla, odjeci Europe su se u ovom prvom periodu, svodili tek na neki neznatan nagovještaj na dekoraciji fasada, da bi se kasnije, nakon izgradnje najamne palače Demetera 1906. godine, razvijali pod utjecajem budimpeštanskih arhitekata, braće Vago. Ova dvojica arhitekata su izvršila utjecaj na graditelje u Subotici, a ponajviše na Maćaša Salgo i Titusa Mačkovića. Moglo bi se reći da su bili posrednici u prenošenju dekorativnih elemenata od Otta Wagnera iz Beča, na ove prostore.
Mađarska varijanta secesije ne donosi samo novu estetiku na fasadna platna, nove materijale I i kolorit, već kroz funkcionalne i konstruktivne novine prodire u suštinu građevine. Fasadne stroge forme neostilova zamjenjuju stilizirani motivi mađarske narodne umjetnosti. Prirodni motivi, paunovo pero, motivi srca, vitica, lišća, lale kao nacionalnog simbola, isprepliću se, teku po fasadnom platnu, utisnuti u žbuku, oblikovani najčešće u Zolnai keramici i terakoti ili isprepleteni u kovanom željezu. Ovi motivi dalje teku i zavlače se u interijer, pretočeni vještom rukom molera u razigrane profinjene linije i boje po zidovima, dopunjeni keramičkim vegetabilnim detaljima, vitrajima rasplamsalih boja i šara. Ni tu se ne zaustavljaju ovi detalji i prepleti izvedeni u kovanom željezu, mesingu, u bakru, keramici, nastavljaju se na mobilijar, drvenom namještaju, lampama, ukrasnim predmetima. Industrija, zanatstvo, arhitektura i umjetnost se udružuju u formiranju jedinstvenog cjelovitog dijela. Secesija se ni tu ne zaustavlja, ona je sinteza umjetnosti i života, ona je način života.
Izvor: http://szecesszio.szegedvaros.hu