Hrvatsko Akademsko Društvo Bunjevac- crtice iz povijesti

SUBOTICA U SRCU
Typography

radni rukopis: Ljudevit Vujković Lamić ml. HRVATSKA AKADEMSKA DRUŠTVA U SUBOTICI  

HRVATSKA AKADEMSKA DRUŠTVA
 Uvjeti poslije I. sv. rata i hrvatskom življu su sigurno bili slične kao i u drugim zemljama, nedostatak inteligencije i populacije srednje starosti. Ratni vihor je odnio veliki dio mlade populacije, između ostalih i veliki dio inteligencije. U ovakvim uvjetima crkva, u njoj zasigurno najznačajnija ličnost toga vremena, biskup Lajčo Budanović pa  i Blaško Raić su najagilniji u stvaranju nove generacije inteligencije i školovanju  mladih intelektualca. Blagonaklonošću biskupa Lajče Budanovića školuje se više generacija mladih ljudi svjetovnjaka na sveučilištu u Zagrebu, uz polaznike bogoslovije i teološkog fakulteta.
Ovdje se mora napomenuti, da od 1924. g.  postoji FOND Mare Đorđević Malagurski, za nagrađivanje najboljih učenika iz vjeronauke i matematike u Građanskoj školi, odnosno Fond za stipendiranje siromašnih đaka, koji nemaju porodične i financijske uvjete za nastavak školovanja na visokim školama, a i Pučka kasina je stipendirala  jednog sveučilištarca iz  svojih  sredstava u Zagrebu.
 
Ovakvi preduvjeti sigurno su bili od presudnog značaja za formiranje mladih sveučilištaraca podrijetlom iz Subotice, Bačke i Baranje. Normalno je bilo da su se pokušali organizirati.
… Mogao bih, kako poznajem ljude podijeliti ih ovako:
jedan dio, koji je pogodjen materijalno, misli o današnjici da je privremena i želi joj, da se što prije promijeni i svakako joj je neprijateljski raspoložena. Medjutim ipak priznaje stvarnost i ne skriva barem pred sobom uspjehe današnje stvarnosti. Drugi se drže otvorenije, jer nisu raspoloženi neprijateljski, ali ni prijateljski, nego povučeni i shvataju stanje kakvo je, a treći su se ukopčali svim raspoloživim sredstvima znanjem i iskustvcm i pomažu poredak svojim radom,…pa dalje o društvima:
… eto Madjari mogu, a mi ne možemo, mi nemamo. Pa kad im se protumači is­pravno, prihvataju tumačenje dotle, da govore – pa to možemo imati i mi, i više bi se postiglo,  pa dalje o djelovanju crkve: … kako je naš svijet bogobojazan, odgojen u štovanju vjere i svećenstva, osudjuje pojedine svećenike koji su se pokazali loši, koji se bave aktivnom politikom, i još jedno:
… Hrvatska seljačka stranka je kod nas bila identificirana sa Josipom Vukovićem -Đidom – tako  je bilo u širokim slojevimu, ali ne i medju inteligencijom.” (* ?)
Današnje Hrvatsko akademsko društvo osnovano je 20. listopada 1998 g. tako kako je osnovano. Međutim lično smatram, iako nisam, niti mogu biti član Hrvatskog akademskog društva, jer nisam akademski obrazovan, moguće da nisam ni kompetentan za ovu prob­lematiku, ali zato pokušaću da malo osvijetlim ovu temu i približim članstvu HAD-a i ostalom zainteresiranom čitateljstvu. Lično smatram da koncentracija visokoškolaca – akademskih gradjana  – “mozgova” našeg puka skoncentrisan u Hrvatskom akademskom društvu, nije odigralo adekvatnu ulogu, koja se očekivala od njih, jer nije se uopće nametnula svojom razboritošću, znanjem i politikom vodjstva.
Hrvatsko akademsko društvo ne treba da se bavi politikom a još manje politiziranjem. To je sigurno, ali isto tako je sigurno, da može i mora trezveno i sigurno voditi i usmjeravati svojim kulturnim radom i zadaćom  prostvje­titeljstva a razboritošću  usmjeravati i političare naših stranaka, pa konačno i sam puk, kao i sve one, koji nisu članovi nijedne stranke, a između ostalog objasniti naučno, razlike i dileme zašto  Bunjevci, ne žele biti Hrvati. Moje lično mišljenje je da bi ove i ovakve  stvari i teme itekako HAD morao imati u svom program.
Današnje Hrvatsko akademsko društvo osnovano je 20. listopada 1998 g. tako kako je osnovano. Međutim lično smatram, iako nisam, niti mogu biti član Hrvatskog akademskog društva, jer nisam akademski obrazovan, moguće da nisam ni kompetentan za ovu prob­lematiku, ali zato pokušaću da malo osvijetlim ovu temu i približim članstvu HAD-a i ostalom zainteresiranom čitateljstvu. Lično smatram da koncentracija visokoškolaca – akademskih gradjana  – “mozgova” našeg puka skoncentrisan u Hrvatskom akademskom društvu, nije odigralo adekvatnu ulogu, koja se očekivala od njih, jer nije se uopće nametnula svojom razboritošću, znanjem i politikom vodjstva.
 
Hrvatsko akademsko društvo ne treba da se bavi politikom a još manje politiziranjem. To je sigurno, ali isto tako je sigurno, da može i mora trezveno i sigurno voditi i usmjeravati svojim kulturnim radom i zadaćom  prostvje­titeljstva a razboritošću  usmjeravati i političare naših stranaka, pa konačno i sam puk, kao i sve one, koji nisu članovi nijedne stranke, a između ostalog objasniti naučno, razlike i dileme zašto  Bunjevci, ne žele biti Hrvati. Moje lično mišljenje je da bi ove i ovakve  stvari i teme itekako HAD morao imati u svom programu.
No, sve je nekada, počelo malo drugačije i  to davno., još 1927.g. sa mnogo više ideala.
Sveučilištarci iz Subotici i okolnih mjesta koji su se u Zagrebu otežano  su se školovali. Mnoge porodice su se financijski itekako naprezale da bi obezbijedile sredstva za školovanje svoje djece na sveučilištu. Stariji i svesniji sveučilištarci okupljali su  oko sebe svoje sugrađane. Okupljanje i međusobno pomaganje radi lakšeg savlađivanje gradiva, lakšem obezbjeđenju stanova za pridošlice, a nije bio  prenebregnut ni uvjet za podizanjem opće kulture koju je trebalo steći. Pored struke za koju su se školovali, na ovakvim sastancima trudili su se da dobiju saznanja šta i kako da rade, kako će moći djelovati među pukom na polju kulture i prosvjetiteljstva, kada završe svoje školovanje i vrate se u rodni grad.
U ovakvim uvjetima sastaju se sveučilištarci na sveučilištu ili s večeri na Jelačić placu ili nekoj kafani ukoliko su imali dovoljno sredstava za izlaske. Međutim, za ozbiljnije sastanke i razgovore najvjerojatnije su se sastajali u prostorijama Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim, gdje su dobili mogućnost a i veliku podršku za ovakvo djelovanje. Sigurno je da su imali podršku dr. Josipa Andrića, koji je već tada radio u ovom društvu.
Na poziv Blaška  Vujković Bukvina, slušaoca ekonomnsko komercijalnog fakulteta sastali su se 27. veljače 1927.g.: Gavrilo Kesić, student ekonomije, Bolto Dulić, student arhitekture, Jakov Stipić, Andrija Šokčić, Pajo Budanović, studenti prava i “nakon međusobnog upoznavanja i izmjene misli o potrebi jedne organizacije u kojoj bi bili okupljeni svi oni bunjevački Hrvati, koji svoje  studije slušaju na zagrebačkom sveučilištu”. Nakon poduže diskusije i raznih prijedloga stali su na stanovište da u nazivu mora da se nalazi pojam koji će odražavati pripadnost ovih članova društva da su Bunjevci  Hrvati iz  Bačke. Tako je nastao naziv društva HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO “BUNJEVAC” U ZAGREBU.
No, sve je nekada, počelo malo drugačije i  to davno., još 1927.g. sa mnogo više ideala.
U daljoj diskusiji izabran je odmah i osnivački odbor koji će rukovoditi ovim društvom: za predsjednika je izabran: Gavrilo Kesić, za tajnika  Pero Budanović, dok su odbornici – Andija Šokčić, Blaško Vujković Bukvin. Blagajnička dužnost je povjerena tajniku a nadzoni odbor će se izabrati naknadno od novo izabranih odbornika. Ova lica u odboru, prihvatili su se zadatih dužnosti i odmah pristupili  izradi društvenih Pravila, koja su nakon duže debate sastavljena i jednoglasno prihvaćena na skupštini. Kao redovito društvo odredili su i upisninu i članarinu za članstvo u ovom društvu koja je iznosila 10. dinara po osobi(*1) Na skupštini koja je održana 15. ožujka 1927.g.  za ovjerovljače zapisnika izabrani su Pero Budanović i Jakov Stipić.
Petar Pekić u svojoj knjizi Povijest Hrvata u Vojvodini (*2) odnosno u Nevenu (*3)  pominje se Hrvatsko akademsko društvo „Antunović“ koje nije zaživilo. Kasnije se pominje pokušaj ponovno osnivanje 1931.g koji također nije bilo sa više sreće jer ni ovo nije zaživilo(*4)
 
Ova dva društva u osnivanju i u pokušaju, ne treba miješati sa istoimenim Jugoslovensko nacionalnim društvom „Biskup Ivan Antunović“ koje je bilo vlasnik i izdavač časopisa „Bunjevačko kolo“ a djelovalo je od 1933. godine.
Da bi pravno uobličili svoju udrugu, studenti prava sačinili su i  podnijeli zahtjev već 21. ožujka 1927.g. Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu za odobrenje društvenih pravila (*5)
Osnivačko članstvo ovog društva je bilo: Gavrilo Kesić, Pero Budanović, Jakov Stipić, Blačko Vujković Bukvin, Andrija Šarčević, Ljudevit Vujković Lamić, Pero Šarčević, Vojislav Orčić, Vladislav Viličić, Toma Malagurski, Marko Kuntić, Marko Jurić, Bolto Dulić, Mijo Šimunović, Dragutin … …i Branko ……( nečitki potpisi).
Tako je osnovano i počelo sa radom, prvo HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO “BUNJEVAC” u Zagrebu, koje je okupljalo sveučilištarce iz  Subotice, Bačke i Baranje.
Funkcioniralo je po regulirano odobrenim pravilima (13. kolovoz 1927.g. br. 48.356-1927)
Sastanci su održavani najmanje jednom mjesečno a po potrebi i češće.     Jedan akt koji nosi pečat Hrvarskog akademskog društva “Bunjevac” u Zagrebu a naslovljen je “Osnutak hrvatskog akademskog društva “Bunjevac” u Subotici” objašnjava programsko načelo ovog društva  je nacionalno ekonomsko i prosvjetno izobraženje svojih članova, kako bi se na taj način pripravili za kasniji rad među narodom, da se upoznaju sa svim granama našeg političkog, prosvjetnog i privrednog života u Vojvodini, a naročito u Bačkoj, te kad budu jednom za uvijek napustili školske klupe i stupili među narod,da njemu pomognu.(*6)
Društvo će nastojati da putem tiska, knjižica i pučko-prosvjetnih predavanja potakne svoj narod na što intenzivnije i racionalnije obrađivanje zemljišta, jer se pretežno bave poljoprivredom i to na zadružnoj osnovi za zajedničko nabavljanje potrebština i raspačavanje svojih produkata i tako postoći veći rentabilitet.
Pokušaće u svom radu pomiriti zavađenu braću, da ih ujedini u jednu nacionalnu kulturnu zajednicukoja je potrebna zbog dezorijentacije širokih bunjevačko šokačkig masa u pogledu porijekla Bunjevaca, jer se vodi borba oko pitanja da li su Bunjevci hrvati ili samo Bunjevci kao poseban narod ili čak da su Srbi.
Tako je održano predavanje na temu o vrstama zadrugarstva u Europi, Francuskoj i Njemačko ovjereno ovalnim pečatom HAD Bunjevac na početku i kraju teksta.  Na kraju teksta stoji rečenica .”O našim zadrugama i o vrijednosti zadruga u praktičnom životu ću idući put referirati”. Nažalost nisam uspio rekonstruirati koje pisac ovog predavanje.
Postoji još jedno predavanje sa naslovom “Šta nas čeka u budućnosti” I ovo predavanje je u rukopisu ali je rukopis drugi a ni autora ovog predavanja nisam uspio dešifrirati. Nažalost nema živih sudionika..
Broj akademaca na sveučilištima je znatan, tako napr. “Subotička danica” za 193o.g.(*8) donosi članak  pod pseudonimom “Sveučilištarac” da je uspio doznati da postoji  69 akademaca i da ih ima sigurno još.
u Zagrebu se nalazi30
Đakovu4
Beogradu  6Pragu1
Subotici16Grazu2
Sarajevu  7Beču3
Medju sveučilištarcima uvijek je bilo naprednih ideja i želja, ali generacija s kraja dvadesetih godina osjetila je da im nešto nedostaje i da treba nešto učiniti. Dosjetili su se i organizirali se, i ovu  potrebu za osnivanjem udruženja, koje bi im pomoglo  u materijalnom  i u kulturno – prosvjetnom izobraženju odnosno boljem  politič­kom djelovanju,  života i razvoja, te za što bolje dje1ovanje u narodu i u radu na budjenja nacio­nalne svijesti.
­         Jedan od bitnih razloga za osnivanje je bio taj, da se naši akademičari, pored struke za koju se školuju, steknu obrazovanje za društveno djelovanje u prosvjećivanja puka putem tiska i pisanjem. Svoj ekonomski program Društvo bi proradjivalo na zadružnoj osnovi, jer su se zadruge pokazale veoma pogodne  za zajedničku, intezivnu i racionalniju obradu zemljišta, odnosno nabavke ili plasmana gotovih proizvoda, poljoprivrednih produkata, postižući veći  rentabilitet, ostvarujući uštede a sve iz razloga jer potiču iz krajeva gdje se skoro svako bavi poljoprivrednom proizvodjom a postoji velika potreba za napretkom u primjeni novih pronalazaka i saznanja iz svijeta nauke kao i njihove praktične primjene.
Dugogodišnja borba oko pitanja koje interesira širu javnost da 1i su Bunjevci Hrvati, samo Bunjevci kao poseban narod, ili čak po nekim demagozima, da su Srbi katoličke vjere, zahtijevala je dugotrajan, težak i naporan rad na objašnjavanju i otkrivanju stvarne istine, s obavezom, da se to puku na najcjelishodniji način, što točnije i najjednostavnije objasni. To je trebao biti jedan od najvažnijih zadataka za rad među svojim sunarodnicima po završetku ško­lovanja i povratka u rodni kraj.
Pokušaj razrješenja ovog pitanja medju  akademičarima postavlja se kao imperativ da se ovo pitanje riješi na osnovu povijesnih dokumenata.
Medju sveučilištarcima uvijek je bilo naprednih ideja i želja, ali generacija s kraja dvadesetih godina osjetila je da im nešto nedostaje i da treba nešto učiniti. Dosjetili su se i organizirali se, i ovu  potrebu za osnivanjem udruženja, koje bi im pomoglo  u materijalnom  i u kulturno – prosvjetnom izobraženju odnosno boljem  politič­kom djelovanju,  života i razvoja, te za što bolje dje1ovanje u narodu i u radu na budjenja nacio­nalne svijesti.
­         Jedan od bitnih razloga za osnivanje je bio taj, da se naši akademičari, pored struke za koju se školuju, steknu obrazovanje za društveno djelovanje u prosvjećivanja puka putem tiska i pisanjem. Svoj ekonomski program Društvo bi proradjivalo na zadružnoj osnovi, jer su se zadruge pokazale veoma pogodne  za zajedničku, intezivnu i racionalniju obradu zemljišta, odnosno nabavke ili plasmana gotovih proizvoda, poljoprivrednih produkata, postižući veći  rentabilitet, ostvarujući uštede a sve iz razloga jer potiču iz krajeva gdje se skoro svako bavi poljoprivrednom proizvodjom a postoji velika potreba za napretkom u primjeni novih pronalazaka i saznanja iz svijeta nauke kao i njihove praktične primjene.
Dugogodišnja borba oko pitanja koje interesira širu javnost da 1i su Bunjevci Hrvati, samo Bunjevci kao poseban narod, ili čak po nekim demagozima, da su Srbi katoličke vjere, zahtijevala je dugotrajan, težak i naporan rad na objašnjavanju i otkrivanju stvarne istine, s obavezom, da se to puku na najcjelishodniji način, što točnije i najjednostavnije objasni. To je trebao biti jedan od najvažnijih zadataka za rad među svojim sunarodnicima po završetku ško­lovanja i povratka u rodni kraj.
 
Pokušaj razrješenja ovog pitanja medju  akademičarima postavlja se kao imperativ da se ovo pitanje riješi na osnovu povijesnih dokumenata.
Tajnik Hrvatskog akademskog društva “Bunjevac” je Ljudevit Vujković Lamić –  Moco, već forrmiran sportaš – atletičar i nogometaš.  Na studijama u Zagrebu  postaje članom HAŠK-a – Hrvatskog akademskog športskog kluba u Zagrebu. Trenira redovito, takmiči se i prijateljuje za zagrebačkim športašima – akademcima. Kao čovjek koga interesira veoma široko polje saznanja: šport, književnost, umjetnost, glazba (opera), filatelija a pogotovo djelovanje na pučkoj umjetnosti, baštini  i običajima. Preko svojih športskih prijatelja, koji ga pozivaju u svoje domove, ulazi u više društvene krugove u Zagrebu. U jednom takovom  društvu, na večeri susreće  i upoznaje se sa Ivanom Meštrovićem, našim velikim kiparom.
Kako je “dotični gospodin” već  znao za Bunjevce, budući da je i sam podrijetlom Bunjevac po materi, a bio u kontaktu sa Hrvatskom mladicom, Akademskim orlom Mahnič, Hrvatskom sveučilišnom seljačkom organizacijom – nije trebalo mnogo da se unutar “Hrvatskog bloka” zainteresira za rad Hrvatskog akademskog društva “Bunjevac”.
Najvjerovatnije se tokom sastanka dotaklo i pitanje a i polemika o podrijetlu Bunjevaca, Ivan Meštrović  je ponudio, svoju “pomoć” za pokušaj rješavanja ovog pitanja.
Naime, vjerovatno je predložio sveučilištarcima da i oni nešto urade praktički. Predložio im je naučno studijsko putovanje u postojbinu Bunjevaca – Hrvata, na rijeku Bunu, a kao svoj prilog dao svojim saplemenicima 4 pisma sa datumom 6. veljače 1928 g. za to putovanje. Preporučio je  hrvatske akademičare iz  Subotice svojim prijateljima u Kninu, Mostaru, Splitu i Dubrovniku, zamolivši ih za svesrdnu pomoć u istraživanju i proučavanju, i da u svemu  omoguće što podrobnije upoznavanje ovih mladih ljudi sa njihovom pradomovinom.
Ova  pisma koje se nalaze u Arhivi Ljuevita Vujković Lamića, Moce
Fra Luji Marunu u Kninu, i Šimunu Smoljanu u Mostaru, dr. Ivi Tartaglia načelniku grada Splita i dr. Škvrceu, načelniku grada Dubrovnika.
(*11)
Ocu LUJI MARUNU, Predsjedniku Hrv. Starinarskog Društva u K N I N U.
Zagreb 6.II. 1928.
Poštovani prijatelju!
Donosioci ovog pisma jesu omladinci iz subotičkog kraja, udruženi u Hrv. Djačko društvo “Bunjevac”. Oni putuje kroz Hercegovinu i Dalmaciju da se upoznaju sa ovim našim krajevima, koji su postojbina njihovih djedova. Ja bih Vas molio d aim ukažete Vašu ljubeznsost time što čete im Vi i Vaši prijateljiu pokazati taj naš historijski kraj i naše starine, ukoliko ste ih izvukli ispod zemlje.
Uz srdačne pozdrave Vaš odani Ivan Meštrović v.r.
(*12) Zagreb 6.II. 1928.
Poštovani Gospodine Smoljan!
Donosioci ovog pisma jesu članovi Hrvatskog omladinskog društva “Bunjevac” iz subotičkog kraja. Oni putuju po Hercegovini i Dalmaciji da upoznadu staru postojbinu svojih djedova. Jas a, tako Slobodan da ih uputim na Vas i da Vas ujedno zamolim da im Vi i Vaši prijatelji idete na ruku dok budu u Hercegovini, da bi što bolje upoznali taj naš siromašni, ali isto toliko drag ii ponosni kraj. Možda bi bilo dobro da ih odvedete do naših Franjevaca, koji će im znati dosta toga pričati o našoj prošlosti, a možda i dati interesantnih i tačnih podataka, kada i kako su njihovi predci otišli iz tih naših kršnih krajeva u ravnu Bačku. Možda će za ove naše omladince bit interesantno da ih odvedete i u koju našu muslimansku kuće, gdje će čuti svoj lip i čisti govor: baš onako ko i kod kuće. Ja Vam se mnogo zahvaljujem na ljubaznosti koju ćete ukazati ovoj našoj omladini iz onog kraja, koji nam je toliko na srcu, te Vas ujedno najsrdačnije pozdravljam i ostajem, Vaš vrlo odani
Ivan Meštrović, s.r.
Isto tzako Petar Meštrović, s.r.
III. (*13)
Gospodinu Dru Ivi Tartagli,
Načelniku Grada SPLITA.
Donosioci ovih mojih redova jesu članovi Hrvatskog Djačkog Društva “Bunjevac” iz subotičkog kraja. Oni dolaze u Dalmaciju i Hercegovinu da obidju te naše krajeve odakle su njihovi predji potekli. Ja bi te osobito molio d aim Ti sa svoje strane, ako i naši drugi prijatelji u Splitu, budep na ruci, dokgod budu pregledavali Split, Omiš i Sinj, te Kaštela i Trogir.
S pozdravom Tvojoj Gospodji i Tebi
Tvoj
Ivan Meštrović s.r.
(*14)
Zagreb 6.II. 1928.
Gospodin Dr. Š K V R C E,
Načelnik Grada Dubrovnika.
Poštovani Gospodine Načelniče !
Donosioci ovih redova jesu članovi Hrvatskog Djačkog Društva “BUNJEVAC” iz subotičkog kraja. Oni dolaze u Dalmaciju i Hercegovinu da obidju te naše krajeve odakle su njihovi predji potekli. Ja bi Vas osobito molio d aim budete, kolikogod Vam je moguće, na ruci time, što ćete ih preporučiti prijateljima da im pokažu Dubrovnik i okolicu. Istovremeno bi Vas molio d aim date preporuku na nekoga od naših ljudi u Cavtatu i u drugim neposrednim mjestima oko Dubrovnika, u koliko bi oni stigli da ih obidju. Da bi naši omladinci iz drage nam Subotice dobili pravu sliku o svojoj djedovini, čiji su karakter sačuvali u svome govoru i običajima, učinite to, molim.
Ja Vam se unapred na Vašoj ljubeznosti zaahvaljujem i biulježim se odani Vam
Ivan Meštrović s.r.
Sva četiri pisma imaju  suvi  žig:                                
 IVAN MEŠTROVIĆ
MLETAČKA UL. 8
ZAGREB, (JUGOSLAVIJA)
Isti suvi žig se nalazi i na poleđini svakog pojedinog koverta.
Na sveopću žalost ovo lijepo zamišljeno naučno putovanje naših sveučilištaraca u Dalmaciju i Hercegovinu radi upoznavanja “naših krajeva, koji su postojbina njhovih djedova”  nije se ostvarilo iz već poznatih nemilih i tragičnih dogodjaja, koji su uslijedili aten­tatom Puniše Račića 20. 06. 1928 u beogradskoj Skupštini i ubistvom Pavla Radića i Đure Basaričeka, kao i smrtno ranjavanje dr. Stjepana Radića, zastupnike Hrvatske seljačke stranke, koji je kasnije priminuo.
Ovo putovanje je tada odgodjeno za slijedeću godinu. Na žalost sviju njih, a i nas, ovo lijepo zamišljenoi naučno istraživačko putovanje se nije ostvarilo ni slijedećih godina, a ni do današnjih dana.
Ova  Meštrovićeva pisma se i danas nalaze u Arhivu Ljudevita Vujković Lamića – Moce.
Iz Izvještaja tajnika na redovitoj glavnoj godišnjoj skupština održanoj dana 20, oktobra 1928. ova lijepa zamisao naučno-istraživačkog pohoda u Dalmaciju i Hercegovinu u krajeve odakle su potekli naši osjeća se vidi se gorka povrijeđenost hrvatskog nacionalizma ovim atentatom. Kao hrvatsko društvo traži od skupštine da se ukaže posljednja počast telegramom “Slava narodnim mučenicima i borcima za slobodu hrvatske i narodnu jednakost”
Rad društva se nastavio. Darovali su l5 kolovoza 1928.g.  “Pučkoj kasini” u povodu pedesetogodišnjeg jubileja hrvatsku trobojku izvezenu sa grbom i natpisom “Za svoj rod”. Organizirali su se i uzdruženi prodefilirali gradom. Nažalost ne zna se sudbina ovog barjaka, u Gradskom muzeju nije, ali se toplo nadam da ga  još čuva neki rodoljub, kao relikviju. Valjda  nije uništen.
U povodu smrti dr. Stjepana Vojnić Tunića (Stipan Vojnić Tunić 25. 12. 1883. – 4. 9. 1928.) je bio bački hrvatski političar, kulturni i javni djelatnik. Po struci je bio pravnik i odvjetnik), sveučilištarci su pozajmili ovu zastavu od “Pučke kasine” uvili je u crni flor i tako ga ispratili na njegov posljednji zemaljski put.
dr Stipan Vojnic Tunic
Ovakav pristup i nastup u Subotici ostavio je odjeka i u Zagrebu. Na sveučilistu su se priključili “hrvatskom bloku” i ostalim hrvatskim nacionalnim, prosvjetznim političkim društvima u borbi za pobjedu hrvatske misli i karaktera na Zagrebačkom sveučilištu. I pored  većine, borbu je dobio hegemopnistički jugoslovenskikarakter na Zagrebačkom sveučilištu.
Rad unutar samog društva sveo se na nekoliko predavanja, 6 sjednica, 4 mjesečna društvena sastanka. Kao u mnogim društvima i u ovom je došlo do polarizacije međšu članstvom, te je jedva održana godišnja skupština, jer je predhodni tajnik prestao sa radom i nije predao arhivu Ljudevitu Vujković Lamiću, te kao novi tajnik nije mogao o nekim stvarima podnijeti izvješataj radi nedostatka arhive.
Tokom iste godine održano je nekoliko sastanaka sa predavnjima, zatim 6 sjednica i 4 mjesečna društvena sastanka. Ovo se da vidjeti iz tajničkog izvještaja za 1928.g. Nisam uspio saznati u dosadašnjem traganju, gdje su se sas­tajali, ali najvjerojatnije negdje na sveučilištu ili u prostorijama Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima na Trgu Kralja Tomislava 21.
Akademska omladina u Pučkoj kasini se isto tako željela organizirati i pokušalo se osnovati 1931 godine Hrvatsko akademsko društvo “Antunović” koje medjutim zbog političkih prilika nije zaživjelo. Hrvatska akademska omladina je pored svega ipak  podnijela  upravi Pučke kasine jedan  zahtjev za formiranje FONDA ZA POTPORU SIROMAŠNIH ĐAKA. Ovaj Fond je trebao da pomaže one studente koji nisu imali dovoljno materijalnih sredstava za dalje školovanje. Tako bi uloga ovog Fonda bila neprocjenjiva. Sredstva su se trebala obezbijediti davanjem ljetnjih zabava, čiji prihod bi bio uplaćivan u ovaj Fond.
Pučka kasina je imala i FOND MARE MALAGURSKI rodj. Sudarević osnovan 1924. g. za nagradjivanje učenika i učenica u Gradjanskoj školi koji su pokazali odličan uspjeh iz vjeronauke i matematike. Ovaj Fond je djelovao još tokom l935.g.
Postojao je i STUDENTSKI FOND osnovan 1926.g. iz kojeg je Pučka kasina stipendirala jednog visokoškolca u Zagrebu.  (da li ponavljati?)
Unutar Pučke kasine radi Prosvjetna sekcija u kojoj su uključeni mnogi mladi sveučilištarci, koja se posebno predstavila javnosti uspjelom publikacijom “KLASJE NAŠIH RAVNI” tokom 1935.g.
Na zahtjev Pučke kasine Državno tužilaštvo 23.veljače donosi rješenje 701/935 da se ubilježava u Matični list za štampane stvari časopis Klasje naših ravni i da će izlaziti polugodišnje i da je odgovorni urednik Andrija  Šokčić.
Prvi broj je štampan u 400 primjeraka. Stajao je 3.500.- dinara. Prosvjetna sekcija je dokazala da je sposobna za rad i na ovom polju. KNR je posti­glo svoj cilj kako zbog sadržine tako i zbog opreme. Žalosno je bilo da je tiskan u malom tiražu, er je prodaja bila iznad očekivanja, to je veoma ugodno iznenadilo izdavača. Već je za drugi broj bio predvidjen tiraž od 1.000 primjeraka. Prva tri broja je odgovorni urednik Andrija Šokčić.
Tokom 1935/6 godine a od četvrtog broja u 1936. g. urednik je prof. Ivan Malagur­ski – Tanar a zadnjeg petog broja 1938.g. urednik je Franjo Kujundžić.
Želja za zajedničkim djelovanjem i na poticaj hrvatski orijentiranih naprednih snaga, potom Blaška Rajića, biskupa Lajče Budanovića, dr. Miho­vila Kataneca i drugih osniva se 8.ožujka 1937.g.(registrirana još 25.1.1937) HRVATSKA KULTURNA  ZAJEDNICA SAVEZ PROSVJETNIH  RADNIKA.
Svrha  ovog društva je podizanje moralnog, materijalnog i socijalnog blagostanja, širenje prosvjete, hrvatske autohtone kulture, uopće, a napose u okolici Subotice i Sombora. Otvaranje i uzdržavanje domova, knjižnica, čitaonica, priredjivanje zabava i predavanja, glumačkih, pjevačkih i muzičkih priredbi, njegovanje i čuvanje narodnih starina, tradicija, običaja i nošnje, izdavanje knjiga i časopisa, kao i davanje inicijative i podupiranje svakog nastojanja za ekonomskim i materijalnim prosperitetom narodnih slojeva se1jaka, radnika, gradjana, trgovaca i obrtnika.
Djelovanje HKZ se izričito iskazalo poslije potpisanog sporazuma izmedju dr. Vlatka Mačeka i Dragiše Cvetkovića 26.kolovoza 1939.g. Novo unutrašnje uredjenje rješavao je svako na sebi svojstven način manipulišući sa Hrvatima i Bunjevcima kako je tko htio. Djelatnost HKZ je donijela pred puk pri­jedlog i zahtjev da puk a i  Hrvati konačno  kažu sami  TKO SU I ŠTA HOĆE.
Žele sami da stvore opće kulturne, prosvjetne i privredne težnje i tako stvore uvjete za ljepšu i sretniju budućnost. Jedna od najosnovnijih potreba bio je zahtjev za narodnim hrvatskim školama, obezbjedjenje u zabavištima, osnovnim  i srednjim školama naobrazbe na hrvatskom jeziku, što osnovno pripada i Hrvatima jer je to bilo obezbijedjeno ostalim manjinama u Kraljevini, Mađarima, Nijemcima, Slovacima i ostalima. (Da li pismo ministru?)
Razgovori koji su vodjeni u SUBOTIČKOJ MA'TICI rezultirani sa zakazanim SABOROM i VELIKOM SKUPŠTINOM za 9. i lo. ožujak 1940.g. (*18)
Saziv su potpisali Blaško Raić, predsjednik HKZ, Josip Vuković  – Đido,narodni zastupnik i dr Mihovil Katanec, kulturni i politički radnik.
U statistikama se baratalo sa 75.000 Srba i Bunjevaca kao u Bedekeru, Subotica i kupalište Palić, ing. Koste Petrovića  iz kolovoza 1928.g. (*16). Na str. XVIII- XIX, stoji da Subotica ima 101. 857 stanovnika odnosno 75.000 Bunjevaca i Srba 21.000 Mađara i dr. odnosno   6.818 pravoslavnih, 89.142 rimokatolika i dr.
Drugi podatak je iz knjige: Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobodjenja 1941. g. (*17)
str. 404 po popisu od 31.1.1921.g.   Subotica ima 90.691 stanovnika od toga 60.699 Srbohrvata,              26.749 Mađara odnosno 6.746 pravoslavaca 78.494 rimokatolika.
 
Očito je da vršeno veliko politiziranje nacionmalnog sustava u Subotici, da se pokušalo time manipulirati, ne samo kod popisa.
Saziv SABORA je bio odlično organiziran i publiciran među svim bunjevačkim i          šokačkim društvima. Odziv je bio orgoman jer postoji podatak da se Sabor prijavilo 1700
delegata a na Veliku Skupštinu očekivalo se preko 30.000 ljudi koji su najavili svoj dolazak vanrednim vlakovima iz cijele Bačke i Baranje.
Srpski kulturni klub pododbor u Subotici i Somboru poveli su odlučnu akciju za sprečavanje i održavanje ovakvog Sabora i poveli kontraakciju svih Srba u sjevernoj Bačkoj reklamirajući da prijeti krvoproliće.
Kako su se dogodjaji odvijali – maltretiranje, ponižavanje, svojatanje kao i posrbljivanje Hrvata – Bunjevaca uzimali su sve većeg maha odlučeno je za iznošenjem vlastitog mišljenja i stava TKO SMO,  ŠTO SMO,  KAO  I ŠTO HOĆEMO.
Nažalost tisak bilježi da je dr. Vlatko Maček umjesto dolaska u Suboticu sa sastanka u Beogradu, odkazao dolazak radi prijetnje  krvoprolićem i na zahtjev službenih organa vlasti SABOR je “otkazan”.
Kurioziteta radi u istoj štampi na istoj strani /Naplo  9.3.1940 (*20)/ postoji podatak gdje se postavlja pitanje:  šta je ujutro  9.ožujka u Subotici tražio i radio gosp. Stanoje Mihaldžić, ministar unutrašnjih djela, kao  i Bariša Smoljan, hrvatski minstar bez portfelja.
To što nije uradjeno 9. i 10. ožujka 1940.g. uradjeno je osam mjeseci kasnije. Naime 12. siječnja 1941.g. ponovo na poziv HKZ bunjevačka i šokačka društva se okupljaju  i donosi se na Saboru povijesna deklaracija:
“Svečano izjavljujemo da je naše uže plemensko ime Bunjevac i Šokac ispunilo časnu zadaću u našoj narodnoj prošlosti. Ova imena bila su simbol naše stoljetne borbe protivu tudjina za očuvanje našega jezika, običaja,narodne kulture i narodnog života. No,mi smo svjesni da nas ova uža plemenska imena ne obilježavaju kao narod i držimo, da slobodno smijemo kazati svima i svakomu da smo Hrvati i naša je narodnost Hrvatska! Ova naša narodna. Svijest u prirodnoj je i logičnoj vezi s našom poviješću,kulturnom tradicijom, a nije ni po kom ni nametnuta ni umjetno stvorena. Taj živi hrvatski narodni osjećaj ukorijenjen je u srcu našeg seljaka, tog najbrižnijeg čuvara narodnog života i nema nikakve sile, koja bi mogla taj osjećaj iščupati. Tražimo od svakoga da ovu našu, hrvatsku, narodnost priznaje ispoštuje.”(*?)
Ova, danas već zaboravljena deklaracija od prije 50 godina treba da nas podsjeti da duboko razmislimo šta nam je raditi da je ostvarimo da se konačno jednom za svagda prizna naše hrvatsko narodno ime i hrvatska pripad­nost i Bunjevaca i Šokaca.
Paralelno u Zagrebu naši sveučilištarci su agilni. U toku je 1938 godina. Početkom studenog pojavljuje se želja za osnivanjem Pododbor Hrvatske kulturne zajednice ali u Zagrebu. Sastaju se u uredu Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima. Osnivaju Podružnicu sa slijedećim odborom na čelu:
Za predsjednika izabran je:      dr. Josip Andrić
Podpredsjednik:                       dr. Ante Šokčić
Tajnici:                                     Marko Čović i Marin Radičev
Odbornici:                                Aleksa Kokić, Bariša Radičev i Albe Šokčić
Prvi značajniji poduhvat ovog pododbora je organizacija pisanje popularne knjižice “BUNJEVCI I ŠOKCI”  koju su napisali Aleksa Kokić i Marko Čović.Ova interesantna knjižica, moglo bi se reći, danas već rijetka knjižica izdata je u tiražu od 20.000 primjeraka a izdalo ju je Hrvatsko književno društvo Sv.Jeronima. Knjižica je prodavana za l dinar, a mnogo je i podijeljeno besplatno. Ovom knjižicom željelo se upoznati Hrvatska javnost o našoj povijesti, našim težnjama, o našim ljudima, koji djeluju na polju kulture, prosvjećivanja i radu na opstanku Bunjevaca – Hrvata na ovim prostorima u Bačkoj, u stalnoj borbi protiv asimilacije, u borbi za škole na maternjem jeziku, u borbi za najosnovnija nacionalna prava svoga naroda.
Agilna djelatnost novoosnovanog pododbora HKZ je organizacija BUNJEVAČKE MATINEJE 23. travnja 1939.g. (*21)održane u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu.
Veoma povoljne kritike, masovna posjeta predstavljaju izuzetan uspjeh ove Matineje, na kojoj su učestvovali tridesetak gostiju iz Subotice i Sombora na čelu sa vlč. Blaškom Rajićem i Josipom Vukovićem – Đidom. Interesovanje za ovu manifestaciju je bilo ogromno. Puna dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda nije mogla primiti sve posjetioce pa su isti morali ostati stajati u predvorju i na ulici.
Pododbor Hrvatske kulturne zajednice je i dalje aktivan naime, učestvuju u priredbama na  Radio Zagrebu, na kojem je dat lijep osvrt na bunjevačko – šokačko pjesništvo i glazbu u trajanju od jednog sata.
Za kraj godine organiziran je Bunjevačko – šokački RAZGOVOR 26. 1istopada 1939.g.  na kojem učestvuju dr. Josip Andrić, Petar Kopunović, Marko Čović, Albe Šokčić i dr.(*22)
Na slijedećim sastancima – krajem godine – vodi se diskusija i donosi odluka o promjeni naziva društva. Bilo je dvojbe kako nazvati društvo, jer naziv “Podružnica Hrvatske kulturne zajedniice Subotica u Zagrebu ne upućuje na Bačke Hrvate. Bilo je ideja sa se društvo nazove Društva bačko baranj­skih Hrvata, ali želja za što jednostavnijim nazivom je preovladala i naziv DRUŠTVO BAČKIH HRVATA(*23) u potpunosti podrazumijeva da se radi o bunjevačko šokačkim Hrvatima iz Bačke i ovaj naziv je na kraju jednoglasno prihvaćen.  Nakon što su pripremljena i prijavljena nova Pravila održana je osnivačka skupština 26. siječnja 1940.g. s tim da je javljeno Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Subotici da Podružnica prestaje sa radom, a novo osnovano DRUŠTVO  BAČKIH HRVATA postaje punopravni član  HKZ. Pravila novooisnovanog Društva Bačkih Hrvata su odbrena od strane Vlasti l7.travnja 1940.g. pod br. 35 910-I-3 (*24).
Nova uprava Društva Bačkih Hrvata je imala slijedeći sastav:
Predsjednik:                         dr. Josip Andrić
Podpredsjednik                    dr. Bariša Radičev
Tajnici:                                Marko Čović i Marin Radičev
Blagajnici                            Josip Radičev i Josip Landović
Odbornici:                           Stjepann Sekereš, Marin Šemudvarac, Aleksa Kokić, Blaško Ivić,
Pero Kopunović i Geza Horvat.
Nadzorni odbor:                 Albe Šokčić, Marin Vakoš, Geza Antunović i Stjepan Peić.­
Tokom  svog rada Društvo bačkih Hrvata se useljava  konačno 1.12.1941. g. u svoje nove prostorije na uglu Gundulićeve i Moravske ulice, koje podliježu daljem uredjenju.
U priličnoj aktivnosti Društva bačkih Hrvata ozbiljno rade Ante Jakšić, Pero Kopunović, dr. Josip Andrić, Petar Grgec, Stjepan Bartolović, Ivan Kubato­vić, Albe Vidaković, Ivan Kujundžić, Ivan Malagurski – Tanar, Mihovil Katanec, Pero Vidaković, Vojislav Pešut, Blaško Ivić, Mirko Vidaković, Miroslav Mažgon, Josip  Dulić, Ivan Kokić, Ante Sekulić, ing, Bela Šimić, dr. Stjepan Piuković, prof. Marko Horvacki a tijesno su  povezani sa biskupom Lajčom Budanovićem, Blaškom Rajićem, dr. Mićom Skenderovićem, Jerkom Zlatarićem, Matejom Jankačem. Održavaju se brojna predavanja i nastupi.
U Subotici nosioci djelovanja  na kulturno prosvjetnom polju bili su: Pučka kasina, Hrvatsko prosvjetno društvo  “Neven” i Subotička Matica ali osnivanjem Hrvatske kulturne zajednice kao krovne udruge ove institu­cije ostaju nekako po strani i HKZ postaje središte nacionalnog i kulturno društvenog rada, gdje se najveće težište stavlja na održavanje, opstanak jednog naciona u potrebi i borbi za jednim nacionalnim kazalištem, bar jednim dobrim tjednikom, književnim časopisem na hrvatskom jeziku, pa uz to i glazbeno djelovanje postaje imperativom u konste1aciji kulturnog strem­ljenja.
Časopis Klasje naših ravni u Subotici više ne izlazi  ni tokom 1940. i 1941.g. Istina da je 1942.g izišao jedan broj ali u Zagrebu i u upola manjem formatu. Urednik je Marko Čović. I 1943.g. objavljen je jedan broj istog formata sa istim urednikom. Tokom 1944.g. pod uredništvom Marina Radičeva izdat jedan dvobroj.­
Medjutim hrvatski sveučilištarci šire ideju da se osnuje novo samostalno društvo. Nakon kraćih priprema… održava se osnivačka skupšina Hrvatskog akademskog društva  “Matija  Gubec” 7.1ipnja 1938. g.  a glavna godišnja skupština se održava 22.studenog 1938.g. na kojoj se izabira uprava u slijedećem  sastavu:
Predsjednik:                       Marko Horvacki
Podpredsjednik:                 Đuro Tomić
Tajnik:                               Miroslav Stemmer
Blagajnik:                          Bela Bačlija
Knjižničar:                         Šime Francišković
Članovi:                             Ivo Stantić, Terezija Dulić i Ivo Tikvicki.
Nadzorni odbor:                 Franjo Kopunović, Lazo Vukov i Stipan Filipović
Samo osnivanje i djelovanje ovog novog Društva pokazalo je da i  ova nova generacija subotičke hrvatske akademske omladine ima potpuno  svjesnu potrebu za djelovanjem u puku, da imaju želju da rade, a kakve će uspjehe i rezultate ostvariti ovisiće  i o razumijevanju, pažnji i podršci ostale hrvatske javnosti.
Ratni vihor se već  osjećao  u zraku ali HAD “Matija Gubec” radi i djeluje aktivno na mobilizaciji pozitivnih snaga za predstojeće dogođaje – fašističke okupacije – koja prijeti svim slobodoljubivim narodima diljem  Europe.
I za vrijeme okupacije članovi HAD “Matija Gubec” održavaju sastanke, propagiraju  borbeni duh i vjeru za oslobodjenje od fašističkog porobljavanja. Medju prvima su u radu na zbližavanju Hrvata i Srba za oslobodjenje i borbu za ostvarivanje nacionalnih i političkih prava. Članovi HAD “Matija Gubec” kao da shvataju da inteligencija i akademski gradjani imaju posebnu dužnost u djelovanju na najširoj osnovi – u narodu – da moraju, boriti se za njegova prava.
Ubrzo po oslobodjenju već 7. lipnja 1945. g.  obnavlja se ozbiljan rad u HAD “ Matija Gubec” održan je sastanak na kome je predsjedavao Grgo Skenderović koji je istakao ukratko i dotadašnji rad Društva kao i smjernice za budući rad, i rekao:
“ Baš u dana najcrnje reakcije 1938 g. osnovano HAD “Matija Gubac”
Sav rad, javna predavanja, akademije i društveni sastanci namijenjeni su jednoj svrsi: mobilizacija pozitivnih snaga za predstojeće dogođaje, koji su svakim danm sve više prijetili slobodoljubivim narodima svijeta. Članovi HAD “Matija Gubec”čak i pod prijetnjom zabrane održavanja skupova podržavali su borbni duh našeg naroda i gajili u njemu vjeru za oslobođenjem. Ne samo da su bili nosioci ideje  narodnooslobodilačkog pokreta nego se djelovili na bazi ravnopravnostio i bratstva i jedinstva svih sugrađana.
Osvrnuo se i na veliki gubitak jednog od najboiljih i najagilnijih članova, Laze Horvackog, koji je stavio  svoj život na oltar domovine u borbi za nacionalna i politička prava svog naroda.
Od članova HAD “Matija Gubec” očekuje se kulturno i prosvjetno djelovanje među širokim narodnim masama, služiti narodu, boriti se za pravdu i časno nositi ime Matije Gupca.
Potom je izabrano novo rukovodstvo:
Predsjednik:                                   Lazo Filipović
Podpredsjednik:                              Ivan Milanković
Tajnici:                                           Alojzije Milodanović i Krista Križanović
Blagajnici:                                      Julka Orčić i Josip Božaković
Pročelnik za sekcije:                       Grgo Skenderović
Zamjenik:                                       Mato Brčić Kostić
Članovi: Albe Rudinski, Ivan Vuković, Mićo Skenderović, Matija Poljaković, Baltazar Bolto Dulić, Amalija Kulešević
Nadzoni odbor:  dr.Vojislav Stipančević, Ljudevit Vujković L. i Grgo Prćić
Intenzivno se održavaju sastanci,javna predavanja, akademije, zabave i društveni sastanci.Prisjetili svih onih koji su dalio svoje živote tokom II. Svjetskog rata, a posebno nezaboravnog mladog pjesnika i svećenika – Alekse Kokića, koji je istina umro uoči rata 17. kolovoza 1940.g. u svojoj 27. godini života od banalne operacije ileusa, zapletaja crijeva,služeći kadrovski rok na Cetinju.
Odmah po oslobođenju razašilje se Proglas – Pristupnica radi omasovljenja članstva(*25)
Svrha društva je:  širenje narodne kulture i prosvjete te izobražavanje i osposobljavanje  članova u prosvjetnom, umjetničkom i gospodarskom djelovanju, suradnja sa ostalim kulturnim društvima i produbljivanje kulturnih veza sa svim narodima Demokratske Federativne Jugoslavije.­Pristup u Društvo nije ograničen, ali je poželjno da se svaki kandidat o svom članstvu izjasni u roku od 8 dana. Umoljavaju se članovi da ispune pristupnice po mogućnosti u gornjem roku i predaju privremenoj  upravi društva u pro­storijama Pučke kasine /Sokolska 5/.Članarina je iznosila 5 din.DFJ mjesečno. U potpisu proglasa – pristupnice nalaze se potpisi Laze Filipovića i Ivaan Milodanovića.
Na poleđine jednog proglasakoji se nalazi u Istorijskom arhivu u Subotici nalaze se imena kome je Proglas upućen radi obnove članstva (*?)
Medju članovima nalazimo imnena: Djuro Vukov, Luka Vaci,Josip Kujundžić.stud. prava. Miško Prćić, Bela Poljaković,Lazar Matijević, Andrija Šokčić, Ivan Cvijin, Marko Lipozenčić, Petar  Šarčević, Koloman Gubić, dr.Vinko Perčić, Lajčo Kovač, dr. Ante Ćirić, ing Mihajlo Du1ić, dr. Mihajlo Dulić, Koloman Perčić, Lajčo Kusulja,Franjo Čović, Geza Babijanović, Julka Blažetin, Marko Bačlija, Lazar Bukvić, Stjepan Vidaković, ing. Aleksandar Pletikosić, Koloman Vidaković, Julije Peštalić i Josip Kujundžić /Skutus Viatora/.
Odmah po oslobođenju djeluje još jedna kulturna institucija HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO. Ovo društvo je počelo sa agilnim radom. Več 1. siječnja 1947 objavljuju časopis – mjesečnik ovog društva pod nazivom NJIVA (*26). Glavni urednik je Matija Poljaković  iako je stvarni urednik iz sjenke bio Balint Vujkov(*27)
Njiva kao kulturna tekovina na književnom i naučnom  polju radiće na izvršavanju zadataka da svome puku lijepim i jednostavnim riječima prikaže šta je postignuto nba polju kulture i što treba da se uradi za ostvarenje velikih zadataka obnove i izgradnje.
U ovoj svesci br.l. osamnaest djelatnika pera dalo je svoje priloge.
Uz ovaj prvi i nažalost jedini broj koji je objavljen postoji i humoristički prilog koji nije tiskan iz ko znakojih razloga. Ima 11 humorističkih priloga na 5 kucanih strana bez proreda(*27)
Ovo naše današnje HRVATSKO AKADEMSKKO DRUŠTVO osnovano je 20. studenog 1998. g. Iz materijala – izvještaja o radu HAD od l.prosinca 2oo1.g’ vidi se cjelokupna djelatnost ovog društva.To su sve visokonaučna ,kvalitetna predavanja i djelatnost, izdatim publikacijama mogu se  prije uvrstiti medju filozofska djela namijenjena visokostručnom uskom krugu naučnika nego li za  puk i širu publiku i podizanje opće kulture puka.
Nažalost djelatnost HAD-a nije se spustila na razinu prosječnog puka za rad sa istim na kulturološkom i prosvjetiteljskom polju. Još je veća žalost i šteta što mi danas imamo jedno jedino glasilo na hrvaskom jeziku HRVATSKU RIJEČ, ne računajući vjerski list ZVONIK i nepriznati Glasnik PUČKE KASINE. HAD nema bilo kakvu pristupačnu publikaciju kojom bi publicirao svoju djelatnost i predavanja širokoj publici, kako bi bili upoznati sa  stremljenjima i postignutim rezultatima.
Ovaj moj lični stav zasigurno neće  naići na odobravanje velikog dijela HAD-a ali vjerujte mi i ja sam jedan od onih  koji se interesiram za problematiku hrvatskog puka u ovoj zemlji i veoma često tek naknadno iz druge ruke i kasno saznajem za neke djelatnosti. Ne znam kako može biti obaviješten netko tko je udaljen od grada na salašu ili okolnim naseljima, ako se baš nije slučajno našao sa nekim tko bi ga obavijestio o nekoj aktivnosti. Još jedna stvar kod djelatnosti HAD-a je da djelatnost je veoma visokoj razini (namijenjena samo visokoobrazovanima) tako da običan – prosječan puk veoma često nije u moguućnosti da razumije i shvati poruku koju nosi djelatnost. Hrvatskog akademskog društva.
Moje skromno i osobno mišljenje se sastoji iz veoma jednosavnog prijedloga:
 
POTREBNO JE IĆI U POHODE   SVIM NASELJIMA I ŠTO ČEŠĆE !
 
Had bi trebao imati veoma široku djelatnost sa predavanjima, razgovorima tumačenjima što itekako nedostaje širim slojevima u prosvjećivanju istih.
Teme bi mogle biti veoma različite evo nekoliko:
O Bunjevcima, O narodu i narodnostima, O popisima stanovništva, izjašnjavanju i zašto se izjašnjavati, O radu na sačuvanju ikavice kroz pisanu riječ, kazalište, humorističke igrokaze, prikazi knjiga, prikazi naših velikana Ivan Antunovića, Ambrozija Šarćevića, Mije Mandića, Matije Poljakovića, Balinta Vujkova, zatim rasprave i raznim običajima itd.
Visokostručni rad HAD-a po mom  mišljenju, treba se odvijati na seminarima, kolegijima i uskim krugovima.
Još jedna opaska o radu današnjeg HAD-a odnosi se na izbor rukovodećeg tijela HAD-a. Ne želim ni slučajno omalovažavati znanje, stručnost i rad nikog od članova rukovodstva ali zar u Subotici ne postoji kadar koji bi mogao biti dovoljno dobar i sposoban te zadovoljiti rukovođenjem HAD-a, već to mogu činiti samo ljudi sa strane?
Posmatrano sa strane to izgleda a to se vuče duže vrijeme, da su tuđi  i strani kadrovi uvijek bolji, sposobniji i kvalificiraniji od naših domaćih snaga.
Za kraj:NEKA IZVINI SVAKO OD ONIH TKO SE NAŠAO POGOĐEN. ČIJA NIJE KOŠULJA, NEKA JE I NE OBLAČI.
Ljudevit Vujković Lamić ml.
 
LITERATURA:
Originalni zapisnik, rukopis, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, br.
Povijest Hrvata u Vojvodini, Petar Pekić, 1930, Zagreb str. 305
„Neven“ 3.veljače 1927.g. broj 5, str.3
Klasje naših ravni br. 5 IV. god. 1938. str.
Rektoru kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Original od 21. ožujka 1927. g., Hrvatski drž. arhiv br.
Osnutak Hrvatskog akademskog društva „Bunjevac“ u Zagrebu, original travnja 1927 sa pečatom društva,
Rukopis, original, Izvještaj tajnika na redovitoj glavnoj godišnjoj skupštini HAD Bunjevac održanog 20.oktobra 1928.g. tajnik Ljudevit Vujković Lamić. U Vlasništvu LJ.V.L.
Subotička Danica za 1930. g str. ?
Predavanje O zadrugarstvu, rukopis nepoznati autor, vlasništv Arhiva Lj.V.L.
Predavanje „Šta nas čeka u budućnosti“ rukopis, nepoznati autro, vlasništvo  Arhiva LJ.V.L.
Original pismo, Velecijenjeni Gospodin Fra Luju Maru, Knji /Dalmacija/, vlastvišto Arhiv LJ.V.L.
Original pismo, Cijenjeni Gospodin ŠIMUN SMOLJAN, MOSTAR /Hercegovina/, vlasništvo Arhiv Lj.V.L
Original pismo,Gospodin Dr. IVO TARTAGLIA, Načelnik Grada Splita, SPLIT, vlasništvo Arhiv
Original pismo Gopsodin Dr. ŠKVRCA, Načelnik Grada Dubrovnika, DUBROVNIK, vlasništvo Arhiv LJ.V.L.
Izvještaj tajnika ne redovitoj god, skupoštini HSAD Bunjevac održane 20.10.1928.g , rukopis, vlasništvo Arhiv LJ:V:L.
Bedeker Subotica i kupalište Palić, ing. Kosta Petrović, 1928,
Subotica pre i posle oslobođenja, Joso Šokšić, 1934
Letak za Sabor
Letak za saziv
Naplo 9.ujak 1940
Program Matineje
Bunjevačko šokački razgovor
Klasje naših ravni br. 1, 1942 str. 52
Pravila Društva Bačkih Hrvata
Proglas
Iskaznica Hrvatskog kulturnog društva u Subotici
Njiva, 1947
Humotistički prilog
Pravila HKZ
 
Powered by WordPress.