Iz knjige: „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“: Franjevačka crkva

SUBOTICA U SRCU
Typography

Objavljujemo dijelove iz knjige „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“ u nakladi udruge Hrvatska nezavisna lista, u kojoj je na 116 strana prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godine.    

 
Kad su Franjevci sa svojim dalmatinskim narodom 1695. došli u Suboticu, o. Jerko Ludassi - Guganović - je prizemlje Kaštela, gdje se nalazila jedna prostorija većeg opsega kao neka palača, pretvorio u privremenu kapelu i u njoj je vjernicima služio svetu Misu i dijelio sakramente. Isto je ponovio i o. Aleksandar Spanik 1697. i uz tu se kapelicu i nastanio u dvije manje sobice.
Poslije Rakocijeve bune, kad su se 1707. konačno smirili u Subotici, kapela u Kaštelu dobila je svoje uređenje. Mali oltar je bio smješten ondje, gdje se u sadašnjoj crkvi nalazi kor, a u nju se ulazilo sa jugozapadne strane, - sa strane. Iznad oltara je bila slika sv. Mihovila, arkanđela, kome su na slici stajali sa strane sv. Franjo Asiški i sv. Antun Padovanski. Kapela je podignuta od početka u čast sv. Mihovilu, jer su vjernici u Subotici bili vojnici i vojničke obitelji. Ta je slika nabavljena još za turskih vremena i šteta što se izgubila. Na zidu kapele visjela je još jedna stara slika Bezgrješnog Začeća, koje također više nema. Sakristija je bila s lijeve strane oltara, ondje gdje se danas u crkvi nalazi Trpni Isus, a 1907. su tu bila vrata iz crkve na hodnik. Sakristija - to je bila zapravo mala soba nekada turske kuće, u koju je s ulice vodilo 12 stepenica, a danas je to hodnik samostana uz toranj. S vremenom je ta prva crkva u Subotici postala premalena da primi sve one vjernike, koji su nedjeljom i blagdanom dolazili na Misu. Često su morali stajati izvan kapele što je zimi bilo vrlo neugodno i teško. Nešto je trebalo poduzeti. I narod je savjetovao da se u tu svrhu cijeli Kaštel preuredi za crkvu. Savjet je općenito prihvaćen, premda su se bunile one obitelji subotičkih kapetana, koje su u gornja dva kata Kaštela stanovale. 1720. bio je podignut zvonik na drvenim stupovima uz Kaštel. I kad bi s tog zvonika zvono pozivalo vjernike na službu Božju, narod je radosno govorio: - Ovo je znak naših kapetana s kule da treba poći graditi crkvu!“ Prije svega trebalo je Kaštel dobiti, jer je pripadao vojničkoj upravi. Salvatorijanski provincijal o. Josip Bede obratio se pismenom molbom generalu Teodoru de Pilliers u Segedinu kao glavnom zapovjedniku svih 13 utvrđenja u Bačkoj i zamjeniku carevu, da on izmoli od cara Karla VI. subotički Kaštel Franjevcima za crkvu. Molba je napisana 25. X. 1723., a na njoj je general Teodor de Pilliers vlastoručno napisao svoj odgovor s odobrenjem da se Kaštel u Subotici daje Franjevcima, kako bi oni mogli iz njega napraviti crkvu. Rješenje je dano 6. XII. 1723. Taj se dokumenat originalno opečaćen čuva u samostanskom arhivu pod H1 godine 1723. Da su Franjevci stvarno posjednici Kaštela, u kojem je crkva, i sveg onog zemljišta u unutrašnjem opkopu Szabatke (in Vallo interiori hic ni Szabatka sito) potvrđuje Ivan Kostka u ime bečkog carskog vijeća 1729., kako je to vidljivo iz arhivskog dokumenta H5. A jednaku potvrdu Franjevcima izdaje i Barun de Weiss, pukovnik, zapovijednik Segedina 2. VII. 1730., sa dodatkom „da Franjevci neće tražiti nikakvu posebnu pomoć za gradnju crkve i nikakve uslove zahtjevati za svoju kuću od naroda (et quod nihil specialis in aedificium ecclesiae et Domus suae a populo exiget)“ (AS u S 1730. H4)! S preuređenjem crkve se započelo 1. VII. 1730., a temeljni kamen crkve - zapravo svetišta – postavljen je 22. rujna 1730. po ocu Lovri Jankoviću, propovjedniku u Subotici, a uz prisutnost o. Jerka Ludassi, gvardijana i poglavara rezidencije i upravitelja župe. Temeljni kamen je postavljen u svetištu prema sjeverozapadu.
Gradnja je trajala šest godina - do 1736. I sve bi išlo dobro, da majstor zidar Kajer nije pravio neprilike. Nije se držao ugovora i nije htio srušiti poprečni zid staroga Kaštela i jedan zid u tornju. Zid su srušili vjernici subotičke župe sjekirama i motikama, a za plaću su uzeli samo poneku čašu vina iz samostanskog podruma zadovoljni da mogu nešto i osobno pridonijeti gradnji kuće Božje i svoje. Kajer bi od preuzeta posla i odustao, da ga vlasti nijesu primorale da napravi sve za što se samostalno ugovorom obvezao. Radi djelomična neispunjenja ugovora plaća mu je bila nešto smanjena. Glavni pokretač gradnje crkve o. Jerko Ludassi - Guganović - nije dočekao njeno dovršenje, jer je 1732. umro. A ni graditelj Kajer također, jer je i on prije 1736. umro. No, završenu crkvu i sposobnu za vršenje svetih čina odlučila su braća u Subotici i posvetiti. Zamolili su nadbiskupa Gabrijela Patačića od Zajezde i on se rado odazvao i 15. travnja 1736. na drugu nedjelju po Uskrsu, na nedjelju dobrog Pastira, posvetio je franjevačku subotičku crkvu u čast sv. Mihovila, arkanđela, jer je od dolaska Franjevaca u Suboticu stajala pod zaštitom sv. Mihovila, a ne u čast Majci Božjoj, kako to neupućeni pišu. Bilo je to za pape Klementa XII., za austriijskog cara Karla VI., za provincijala o. Josipa Bede, a brigom i marom samostanske braće pod upravom o. Gabrijela Parvi, poglavara i upravitelja župe u Subotici, te isključivo doprinosom vjernog naroda kao dobročinitelja. (Kuć. pov. Sub. sam. Ia. za 1736.)  * O. Paškal Cvekan: „Subotički franjevački samostan i crkva, Subotica 1977. godina“
Povijest Subotice je vezana uz franjevački red 
Subotica svoj nagli razvoj zahvaljuje naseljavanju katoličkih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine potkraj 17. stoljeća u doba Bečkog oslobodilačkog rata. Prema predaji, hrvatski katolički živalj, u seobi je predvodio fra Anđeo Šarčević. Franjevačka organizacijska i državnička sposobnost te utjecaj među Hrvatima bio je toliki da je njihov poziv na iseljavanje 1686. naišao na veliki odziv u narodu, a o tome svjedoče povijesni podaci. Većina Hrvata odselila je u zapadne dijelove Hrvatske koji su bili u vojnom režimu (Hrvatska vojna granica u Lici i Slavoniji), a dio od te skupine Hrvata odselio je u Bačku. Prema predaji radilo se o 28 000 osoba. Hrvate 1687. u Bačku su poveli fra Anđelko Šarčević, Juraj Vidaković i Dujam Marković. U Bačku i drugdje po Podunavlju iz Bosne i Hercegovine preveli su ih iz istočne Bosne, iz Dubočca, Velike, Majevca, Modriča, Sevčine i Cuzmadagnja... i naselili ih u okolinu Szegeda, Baje, Sombora i Subotice (Bajski trokut). U krajeve gdje su doselili Hrvati su tijekom stotinjak godina obnašali dužnost graničara prema Osmanskom Carstvu koje je onda još uvijek bilo europska i svjetska velesila. Franjevci su nastavili djelovati u krajevima gdje su se Hrvati odselili. Od doseljenja Hrvata u Suboticu sačuvana je slika Majke Božje - Crne Gospe. Slika se spominje 1692. godine. Prvotno se nalazila u crkvi, a od 1908. godine preseljena je u ispovjednu kapelu koja nosi njeno ime. Milosni lik Crne Gospe inicijativom župnika Lazara Ivana Krmpotića okrunjena je sa 12 zlatnih zvjezdica. U franjevačkoj crkvi sv. Mihovila u Subotici posebno se štuje i sv. Antun Padovanski. Pred njegovim kipom u hodniku samostana mole mu se štovatelji smjenjujući se od jutra do mraka. Bogata knjižnica samostana broji oko 15 000 knjiga, među kojima je i inkabula iz XV. Stoljeća. U Kućnoj povijesti iz 1751. godine se opisuju događaji od doseljenja Hrvata i djelovanje radi čuvanje vjere i nacionalne svijesti.
 
Powered by WordPress.