Franjevačka organizacijska i državnička sposobnost te utjecaj među Hrvatima bio je toliki da je njihov poziv na iseljavanje naišao je na veliki odziv u narodu 1686. godine, a o tome svjedoče vjerodostojni povijesni podaci.
Subotički franjevci zapisuju od 1692. godine u samostanski ljetopis događaje u svom gradu Subotici, a napose u svom samostanu. Bilježili su i ono što su oni radili. Sv. Franjo je dao franjevcima ovu odrednicu: samo tako ćete koristiti sebi, budete li koristili drugima!
Franjevačko dužebrižničko djelovanje u Subotici je započeto prije nego što su se nastanili u Suboticu. Još za vrijeme turske vladavine u ovim krajevima dolazili su iz Segedina članovi Provincije Presvetog Spasitelja i brinuli se o ovdašnjim katolicima. Poslije turskog poraza 1683. godine pod Bečom, te nakon što je kršćanska vojska kod Sente 11. rujna 1697. pobijedila tursku vojsku, Harsburška monarhija i Turska su potpisali mir i tako prestaje turska vlast u Bačkoj.
Vrhovne franjevačke vlasti u Rimu su 30. svibnja 1693. Odredile da franjevci Bosne Srebrene mogu boraviti ne samo u Baji, Somboru, Baču i Kaloči, nego i u Subotici.
Franjevci 1723. godine tvrđavu preuređuju u crkvu i samostan. Godine 1729. započinje gradnja nove crkve. Dovršena je i posvećena svetom Mihaelu Arkanđelu 1736. godine. U novu crkvu ugrađeni su vanjski zidovi tvrđave, a dijelovi južne kule postali su sastavni dio desnog crkvenog tornja kroz koji se danas ulazi u samostan. S prekidima i prilagođavanjima građen je franjevački samostan u etapama od 1735. godine do 1767. godine. Današnji oblik s obilježjima neoromantičkog stila poprima 1907. godine kada je podignut i lijevi zvonik, a posvećena je 1909. godine.
Obitelj Kujndžić je 1861. godine podigla križ na ulazu u Crkvu, a obnovila ga je 1930. godine. Riječi koje su napisane na njemu je jasna poruka svijetu u kojem živimo: „Klanjamo ti se Isukrste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križom svijet otkupio“.
Franjevci su od turskog vremena do danas sa narodom ovoga kraja, dijelili i zlo i dobro, bježali s njima i skrivali se, tješili ga i borili se s njim, došli u popaljenu Suboticu i ovdje započeli život jednog naselja, šezdeset i tri godine bili jedini njegov dušobrižnici i svećenici, prvi učitelji i profesori. Sve to nije imalo značaj za „nepoznate“ počinitelje, koji su 1. lipnja 1994. godine minirali glavni crkveni ulaz pri čemu su uništena crkvena vrata i teško oštećeni zidovi. Kulturna i duhovna ostavština našeg naroda je dokaz njihove nemoći.
Život im je bio težak
Slijedeći navode Mađarske kronike (Cronica Hungarica) pisac Kućne samostanske
povijesti u Subotici, o. Danijel Zavodszki, usvaja mišljenje, da su se Dalmatinci u okolici Subotice nalazili i prije dolaska Turaka, i da su bili kao pastiri ovaca i stoke na bogatim pašnjacima mađarskih plemića. Kao dokaz ovog mišljenja navodi nazive mjesta: Ludaš, Bajmak, Verušić, Baja, Mélikút, Borsod i Almás, koja su slavenska, a njihovi su ih gospodari izgovarali na svoj mađarski način. Uz to spominje ruševine starih naselja i crkava što su u ovome kraju vidljiva još u njegovo vrijeme - 1751.
Usvaja i pisanje Istvánfyja, a on za podatke šesnaestog stoljeća nije pouzdan, da se poslije Mohačke bitke 1526. gdje je uništeno mađarsko plemstvo, ostatak tog plemstva razbježao iz Panije – zemlje kruha - to jest iz Bačke, a narod iz Dalmacije i Slavonije, koji je tu već bio, povukao se u Temečku visoravan, spreman podnositi turski jaram, jer im se činilo da će ovdje lakše moći preživjeti svoje gospodare - Turke. Pomirili su se s činjenicom da su podložnici turskog osvajača, koji je zagospodario gotovo cijelom Ugarskom, 1641. osvojio Budim i prijetio Beču. Spremno su davali porez - zlatnik po odrasloj glavi. A jer su od tog danka bila oslobođena djeca i oni što ne nose gaće, događalo se da su radi neplaćanja tog poreza dječaci često do sedamnaeste i osamnaeste godine nosili duge haljine mjesto gaća. Stanovali su u zemunicama, u kućicama, koje su preko polovice bile u zemlji, a samo gornjim dijelom iznad zemlje. I zanimljivo je spomenuti, da se takve nastanbe u dalmatinskoj zagori i danas još zovu bunja -, a i danas se još na salašima bunjom zove kućica za psa, koja je svojim donjim dijelom u zemlji. Nije li baš to dovelo i do naziva Bunjevac, koji se u samostanskim povijesnim zapisima spominje tek u ovome stoljeću? I izvor Bune ima upravo takav početak - udubina u pećini - bunja! Život im je bio težak. Bili su bespravni u svakom pogledu. Žene su im Turci sramotili, a često i nepovratno odvodili. Napose su napadali i odvodili djevojčice i djevojke. Silom su ih ženili s Turcima. A kad je konačno turski vezir zabranio, da se udate žene kršćana silom uzimaju muževima, Turci su tada pod izgovorom ženidbe navaljivali na kršćanske djevojke. No, da to zlo izbjegnu katolici su svoje djevojke potajno sa sobom vodili po selima i preporučivali ih za žene katoličkim mladićima, a mnoge su takve Franjevci u noći vjenčavali i tako pokušaje neprijatelja uspješno izigravali.
* O. Paškal Cvekan: Subotički franjevački samostan i crkva, Subotica 1977. godina(1)
Objavljujemo dijelove iz knjige „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“ u nakladi udruge Hrvatska nezavisna lista, u kojoj je na 116 strana prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godine.
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 57