Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Srebro i zlato moje…

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 60
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Još ne – uvijek već! Tako su mnogi filozofi opisivali naše živote. Ako mogu birat' – ja ću most – crticu između te dvije sintagme. Tu je moj i tvoj – naš prostor.  Crtica je dio dužine. Dužina dio pravca.     

 

Pravac dio ravnine – ravnina dio plohe. Ili obrnuto.  Ploha dio tijela. Tu smo negdje.  Najgore je kad nas otjeraju s mosta.  Onaj tanak poput ljudske vlasi nekoć je premošćivao svjetove. Njime se išlo s ovustran na onustran.  I s onustran na ovustran. Bez nekih većih poteškoća. Prije nego je pao tamni zastor na ljudsku (pra)povijest. Tako tvrdi mađarski mislilac Bela Hamvas. Iako tako tanak nije bilo u ljudima straha ni bojazni – bio je prohodan. I strah i bojazan došli su sa tamnim zastorom.  Skupa s grijehom? A ne! Znamo da je već Adam slagao da se sakrio od Boga zbog straha. Bilo ga je stid.  A po stidu, stečenom ili urođenom, prepoznaje se čije čovještvo.  Ili odrastanje.  Tako nekoć bje.  Danas živimo u bestidno doba.  A smokve uspijevaju čak i u Slavoniji i Srijemu.  Možda zbog klimatskih promjena. Jesmo li se mi promijenili skupa s njima, tim klimatskim promjenama? Zacijelo jesmo.  Stalna na tom svijetu samo mijena jest – reče Ivan Gundulić zvani Mačica. Zbog svog umiljatog lika.  Srbi ga zovu Jovan Plovanić ili Plavanić. Jest neki prijevod, ali svojim zvukom ta dva imena ne pobuđuju isti dojam.  U Gundulića čuješ i ono kad krupne gusle kažu  gun-gun-gun , a  –dulić  malo zagonatava svoje porijeklo i još je uz to umiljenica. Poput mačice. Hipokoristik – rekli bi književni teoretičari koji se prave da znaju starogrčki.  Plovanić je isto dobro  jer su i plov i plav  (naša modra plavca – rekao je Tin Ujević u svom Oproštaju) -  lijepe riječi. Razveseljava i srpski prijevod Wolfganga Goethea – Jova Vukohod. Još kad u srpskom prijevodu čitaš strip Asterix i nađeš Rimljanina Lezilebijusa – moraš se nasmijati makar bio na karminama.  Mi se onda odmah sjetimo i levente – to jest – lijenčine iliti ljenčuge i opet se moramo smijati. Ima i narodni  stih o tome kako se smjestio Leventa, a u krilu mu sjedi Latinka…Ali tko više čita junačke narodne pjesme?!  Lijenost je jedini grijeh – bio je strog jedan od braće Marušića. Ne onaj što crta stripove nego onaj sveučilišni profesor u Splitu. Je li doista tako? Moguće. I poslovica kaže: Nađi si posla, inače će te đav'o zaposliti.  A to se kanda sve više i više događa. Ni on nije crn kako mu kažu – ali svejedno ne bi volila da mi đav'o bude poslodavac. I više volim 'rđavu ženu nego njega. Zna se šta je bilo. Zla žena dodijava mužu i on je, tek da malo dušom odane, spusti u bunar – možda ju je – onako u afektu i gurnuo – ali se preko noći pokajao i ujutro trk do bunara – i baci vjedro i vuče – nije lako  - ali izvući će on ipak tog svog kućnog neprijatelja. Sovražnika, rekli bi Slovenci.  Kad ono iziđe potpuno sijedi starac i to još đav'o. Čovjek smjesta htjede baciti vjedro natrag – neće s đavlom imati posla – kad ovaj stade preklinjati i moliti da ga nipošto ne spušta dolje jer da je tamo jedna zla žena. Od samo jedne noći provedene s njom je sav posijedio! Znači, zna i đav'o što je strah.  Za vrijeme ovog rata koji naši spikeri i političari zovu domovinskim, a mi slobodno možemo reći – pradomovinskim, a voljela bih da ga se više nikako ne zove što bi možda bila najispravnija politika. Tko želi rat, neka mu bude u kući! – reče mi jedan stari Srbin iz jednog nekoć takozvanog švapskog a sada takozvanog srpskog sela u Slavoniji - na praznoj autobusnoj stanici u Vinkovcima (u našim se siromašnim zemljama svi voze autima). Nas dvoje sami u ovelikoj čekaonici – čeka se podugo - što ćeš nego porazgovoriti s čovjekom. To je moj kućni odgoj.  Bio je i njegov. Sin mu je potražio kruh i sreću u drugim Europama, ova naša Europa izgleda više nikome ne može ništa pružiti. Pregazite ih! – navodno rekoše Slobi i dadoše rok od tri dana. Ako uspijete – sve u redu. Malo zapelo na Vukovaru  i, eto, nastalo 6-7 novih država i državica. Da nije plaćen toliki danak u krvi na svim stranama – čisto lijepo. Za onoga tko ne pati od veličine – bilo tuđe, bilo vlastite. Ali! Bog je nepredvidiv. I baba Vanga će se s tim složiti. I braća Tarabići i Nostradamus. 

U Hrvatskoj je, a najviše u slobodarskom  Dubrovniku,  za vrijeme ratnog bombardiranja posijedilo 40-ero djece. Usput je spomenut taj podatak.  Ne rodimo se svi s istom otpornošću prema strahu. I hrabri se boje naknadno – rekao je Oskar Davičo. S tim strahom računaju i oni koji nam ne daju živjeti između još ne i uvijek već. E ovog časa smo ih porazili – ta tu je iiiiii… Ižica! – tako su popovi glagoljaši zvali to slovo. Veznik. A što sve može jedan veznik, što može jedno slovo - to nijedan gramatičar ili gramatolog  još nije izvagao. Neki slovničar možda bi i mogao. E zato ne damo to naše i – kad smo ga se već ovako domogli – ili se rodili u njemu. Od njega je nastala rič. Iiiii – što je ovo dobro! Rek'o Bog kad je ono nješto malo prvi dan bio stvorio. I nije stao do danaske. Hvala ti, Bože, što ne sustaješ.  Ja bi' već i sustala i odustala da nije tebe. Davno. Davnijeh dana.  Obrana vjere! – naslov je sarajevskog nadbiskupa Ivana Ev. Šarića – to jest Ivana Evanđelista Šarića. Ev.. Šarić je još jedan sljedbenik Svetog Jere -  što znači još jedan prevoditelj Svetog pisma. A bilo ih je podosta. I još se novi javljaju. Što bi čovjek rek'o?! Nemojte više prevoditi – počnite pisati! Sveto pismo. 

Teka ima napretek i nisu skupe. Listova koliko hoćeš. Ili - počnite čitati.  U čitanju je i molitva i počitanje – to jest – poštovanje. Ja pišem k'o da čitam.  Ako vi budete čitali k'o da pišete – e to će biti uspjeh.  A najgore je što nam ti vajni filozofi koji su skovali to – još ne i uvijek već – ne usude se kazati – što to? Što to još nije, a uvijek već je.  Za mene je to riješeno.  To smo Bog i mi.  Neznabošci spadaju u nas. Povuci-potegni svedu nas na isto. E, ali onda pjesnik postane ponosan na svoju bol i počne – psovati. Onda se svi sakriju. Tako to ide.  I Bog voli čuti što će to pjesnik izvesti na kraju. Da se može nasmijati. Ili natuštiti. Razgnjeviti se ili se sjetiti nježnosti svoje.  Možeš kako 'oćeš dragi moj Bože – blago tebi! A ono teolozi tumače da si nama dao slobodan izbor. A nisi, znaš i sam.  Ne vjerujem da vršiš pokuse na nama, ali vjerujem da imaš plan. Uplani i nas! Nemoj nas mimoići i praviti se da nas ne poznaješ. Jer kako je točno zamijetila  kćer Viktora Frankla koju je dobio u drugom braku preživjevši koncentracijski logor u kojem je izgubio prvu mladu lijepu ženu i postavši po mom mišljenju najbolji psihijatar i psihoterapeut 20. stoljeća svojom logoterapijom – to jest – liječenjem – riječju i na taj se način Židov rođenjem približio kršćanstvu i evanđelju ljubljenog učenika koje nedvosmisleno kaže – u početku bijaše riječ…Vikotorova kćer nije vjerojatno odgajana po formalnim i formulaičnim obredima niti jedne konfesije, ali ipak – vjerski. Razboljela se jednom i kad nisu pomagali medikamenti – požalila se ocu da bolest ne jenjava i da joj on kao otac i liječnik baš puno i ne pomaže. Tad ju je on uputio na molitvu Bogu. Prihvatila je to kćerčica, ali je s postelje kad je otac već zatvarao vrata njezine sobe napomenula – Ne zaboravi, tata, da mi je tu bolest Bog i poslao. Mala vjernica! Ipak, s takvom sviješću je ponekad teško moliti. Sva sreća što postoji Isus.  On točno zna što ćutimo.                   

Tko ne zna matematiku, neka ne ulazi! – bio je zabranio neki stari Grk na ulazu u svoje učilište. Stoga ja podpisah - još ne i uvijek već – i zbrojih. Podvukavši crtu dobih  - još ne đavle – uvijek već Božja! A i k'o i – ostaje iiii… Znam i ja bit' 'rđava kad zatreba. A đav'o danas doista ima velik izbor sintetskih boja – uvijek se može ofarbati i ne biti više sijed. Oči koje vide i u mraku ipak će dobro vidjeti što je što i što je tko. Oči Stanislava Prepreka. On je proputovao dostojanstveno kroz tmine više nego itko na ovim prostorima. I stigao do svoje zvijezde. Bila je u njemu. Uvijek već. Da ne bude – još ne – za  to neka se pobrinu i u Novom Sadu. Njegova su sva godišnja doba sve dok nam je udijeljena milost da imamo zvjezdani svod nad sobom i moralni zakon u sebi. Ćudoređe. Zvijezde padalice izgube ga. Zamisli želju!  I jesam – jedno korito u kojem ću na proljeće moći prati robu na ruke kako Bog zapovijeda. Još uvijek ga imam – a može biti da ga već ne bude. Može se i tako.  Može se svakojako.  Bog dao da se igramo s riječima. A Isus rekao: Da, da! – Ne, ne! Sve ostalo dolazi od zloga. I nije dao ni za se  reći da je dobar. Što možemo mi očekivati?! Put pod nogama, život u rukama – istinu u srcu i očima. Ako baš ne možeš uvijek šutjeti  – poteci k'o  živo srebro! – zlato moje.  Nitko ti neće zamjeriti.         

 

0

Comments