Je li čežnja za povratkom jaka kao što je naša duša, kao zemlja naša, koja nas veže neraskidivim nitima. Kolika je naša ljubav i čežnja za zavičajem? Hoće li ljubav nadjačati patnju?  

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić       

 

 

Opet skupa. Makar na kratko. Na jedan dan. Ali isplati se! Protjerani Kukujevčani, razasuti po cijeloj Hrvatskoj, okupe se da ponovno budu zajedno, da se vide i prisjete života u rodnom mjestu, da se potuže jedni drugima i zaplaču nad tragedijom koju su doživjeli. Da se obraduju što su ponovno zajedno, pa kao što je običaj u Srijemu kad su slavlja, veselje se protegne do ranih jutarnjih sati. 

 Tako je i ovaj susret protekao kao nekad na svadbama, kirbajima i drugim svečanostima u Kukujevcima, uz tamburaše, pjesmu, dobru hranu i sve što ide kad se nešto slavi. Žice na tamburama od radosti i boli u isti tren i pjevaju i plaču. Misliš, prepuknut će. A samo srca znaju kako im je pa trepere od ushićenja. Pjesma se izvije kao mlada grana u proljeće. Razgali se što u vedrini jutra započinje novi život. Razgranali se Kukujevčani. Raširili i krenuli u nepoznato. U život pun izazova, straha i nesigurnosti, ali jedini moguć, koji im je tragična sudbina dodijelila. Pa ni pjesmi ni životu ne vide kraja. Tek početak, prepun trnja i posut krvlju iz ranjenih nogu. 

Ej, žice, žice, i vi tamburaši! Hoćete li se ikad umoriti prije jutra ili vam zora i buđenje dana, daju novu snagu. Bećarska je vaša pjesma. Prevari nas rado i često. Vesela je, a tako sjetna. Tko može razumjeti raspjevano, a duboko rasplakano srce? – Gle, oni pjevaju, umjesto da plaču! – Tko može razumjeti dušu Srijemca, onu tajnu koje nema u riječima? Iz samoga srca izlazi kao plavi oblak što zaluta ljetnim nebom u želji da prekrije sunce. No trud mu je uzaludan, jer tek što misao teška i crna zapne u grlu, a pjevač stane, žica na tamburi zasvira još jače, a iz grudi se ponovno otme krik. Sličan pjesmi! I poteče kao rijeka kad se otope snjegovi. Nabuja i naraste od siline planinskih bujica...

Kakve li su bujice preko nas prešle! Ljeto, 1990. godine. Zadnji dani kolovoza i moj posljednji boravak u zavičaju. Osnivnje DSHV u Kukujevcima. Čitala sam svoje pjesme. Zajedno smo plakali. – Čudan neki narod! – Rekli bi neznanci. – Čudesan! – Kazali bi oni, koji nas upoznaju. Jesmo li zato istjerani iz svojih dvorišta? Toga dana ništa nisam slutila. Jesu li moji Kukujevčani znali? Jesu li što osjećali? U ono zloslutno vrijeme... Ja sam otputovala, a oni su pod prisilom u strahu ostavili sve i protjerani, prognani, mučeni i ubijani, poniženi u suzama i boli – rašireni po cijeloj Hrvatskoj – potražili novo utočište. 

Dugo godina nisam otišla u Kukujevce. Nisam željela! – mislite? Na grob majke. Da odem jedanput! Samo jedanput pa da srcu kažem: – Dosta! Ne rastužuj me toliko! Možda samo sanjarim. A možda odem jednog dana... U pohode zavičaju. „Kad sunce bude najjače peklo, kad prašina bude mekša od baršuna… kad bude… protrčat ću bosa po sokaku...“ Pisala sam davno. Vratit ću se, zemljo. Možda odem. „O Srijemu iz daljine progovara duša samo bolom…“ Je li – i kada je – započeo novi život za Kukujevčane? Je li čežnja za povratkom jaka kao što je naša duša, kao zemlja naša, koja nas veže neraskidivim nitima. Kolika je naša ljubav i čežnja za zavičajem? Hoće li ljubav nadjačati patnju? 

Novi, drukčiji život! U čijem je srcu i kada započeo? Ne treba otvarati rane. Neka same zarastaju, neka što brže zarastaju. Patnju će zamijeniti radost. Neka se probude novi osjećaji radosti u susretu. I nove nade. Mi Srijemci to možemo. Što mi ne možemo! Svake će nam godine SUSRETI grijati srca u dugim zimskim večerima. Jesenske će noći mirisati dunjama i mladim, tek obranim grožđem, a u proljeće uzorane brazde ponovno čekati nova zrna žita.    

Proklijat će mlado klasje, a kad pripeče ljetno sunce i žetva se približi kraju, eto kolovoza i rane jeseni. I što bi rekli naši stari, još se nismo ni okrenuli, a godina već prošla. Izmjenjivat će se godišnja doba, prolaziti dani, lijepi i tužni. I evo novog susreta! 

 

Može li se živjeti od susreta do susreta? 

Možda i ne primjećujemo kako nam majstor ŽIVOT  tiho i nečujno, tka novo tkanje, još čvršće, još jače. A mi ćemo živjeti u čekanju. Čekat ćemo onaj sljedeći. I onaj drugi. S nadom u povratak! Živjet ćemo za naše Susrete. I tako penjući se i padajući, ponovno se uzdizati i rasti, spremni za novi život. Srcu ćemo reći da se samo malo smiri i pričeka, da se odmori od čežnje za zavičajem, za toplinom, za blizinom svega što je naše, za zemljom, za pjesmom.

Jesenski su dani. Vrijeme je berbe grožđa, rada u vinogradu, branja plodova i svatova. Neka započne novi život za sve, neka se čežnje i snovi pretvore u stvarnost. A srce! Neka luduje, neka kuca i plače glasno koliko hoće. Kad čujemo da kuca veselo, i mi ćemo se veseliti, a kad tuguje... Ta, Srijemci smo –  ako treba i kroz suze i usprkos srcu – zapjevajmo!

Visoko uzdignuta pogleda, uprta u Nebo s vjerom i nadom u povratak u zavičaj! U naše selo. Na naše njive. A do tada! Pjevat ćemo i plakati. Moliti se i nadati. Veliko je srijemsko srce! Stane u njega i teret i radost. Kao naramak sijena ili slame? Kad zapadaju kiše ili snijeg zabijeli, pa se snoplje namoči i oteža. Pod teretom naramka išli su naši očevi svake jeseni. Ponijet ćemo i mi svoj naramak. Zavičaj nas čeka. Tiho ćemo odškrinuti vrata da nas nitko ne čuje. 

I krenuti na zadnji susret. Kući...