Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Roman Branimira Miroslava Tomlekina „Martina“, u nastavcima pred vama je priča: Radna akcija

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 238
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoje bivše neznanje. Treba čekati deset, dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.

                                                                                                              Tin Ujević   

 

 

DRUGI DIO

BAKA ili VRIJEME IZMEĐU

 

PRIČA PETNAESTA

RADNA AKCIJA  

 

         

Klara, Linda i Blanka su se držale zajedno koliko god je to bilo moguće, ali su međusobno, kao i sa svojom majkom Martinom, mentalno bile povezane dvadeset i četiri sata dnevno. Tako ih je odgojila i navikla njihova mati Martina, a to nije bilo teško, jer pametne i po duši dobre djevojke, a bez oca, Klara, Linda i Blanka bile su vezane za svoju majku. Tako su sada i svoje momke, s kojima su se već dugo zabavljale i bile u ozbiljnim vezama, vukle u taj svoj krug. Ovi opet, zaista voleći i cijeneći svoje djevojke, ali i “mamu”, kako su već zvali Martinu, nisu imali ništa protiv toga. Naprotiv, voljeli su biti svi zajedno kada god je to bilo moguće. Tako su svi u isto vrijeme bezbroj puta već bili u velikoj Martininoj kući u Novom Sadu i tu se već osjećali kao kod svoje kuće. Više puta su svi bili kod Ištvana na Paliću u njegovoj vikendici, više puta kod Ištvanovih roditelja na velikom seoskom imanju u Martonošu i više puta kod Ivanovih roditelja na isto takvom imanju u Hrtkovcima. Jedino nikada nisu išli kod Milisavljevih roditelja, jer su ovi, prvo, bili jako daleko, a drugo, sam Milisav je rijetko spominjao svoje roditelje i malo pričao o njima.

Kada je Ivan prvom prilikom upitao Milisava odakle je i ovaj odgovorio da je iz Arbanasca i taman htio objasniti gdje su ti njegovi Arbanasci, Ivan ga je oduševljeno prekinuo:

– Fenomenalno! Ići ćemo i na more! 

Svi su se glasno smijali tomu jer su već tada, osim Ivana, znali da su u pitanju Arbanasci kod Prokuplja, a ne Arbanasi kod Zadra, iako su i oni prvi put u životu čuli za Arbanasce od Milisava. 

– Kakvo, bre, more! – brecnuo se Milisav.

Nije mu bilo do smijeha i opet  je atman htio objasniti Ivanu gdje su Arbanasci, ali ga je sada preduhitrila Blanka, da ga malo poštedi dalje zafrkancije. 

– Moj mili Mili je još iz ljepšega kraja nego što je more. Mo’š misliti, more pa more!

– Da li si bila tamo? – pitao je Ivan. 

– Nisam, ali pričao mi je Mili o ljepotama svoga kraja!

Ovo je izazvalo još veću salvu smijeha i prijetila je opasnost da se Milisav stvarno uvrijedi, kada je Klara rekla veselo i glasno:

– Djeco, na koju ćemo radnu akciju ove godine?!

– Pa, opet na “Savu”! – skoro svi su povikali uglas. 

– Treći put?! – kao čudila se Klara. 

– Dok potpuno ne ukrotimo Savu! – rekao je Ištvan. 

U to vrijeme je postojao već uhodan i dobro organiziran sustav omladinskih radnih akcija, od kojih je jedna od poznatijih bila ORA “Sava”. 

Svi sedmero su sjedili u dvorištu Martinine kuće u Novom Sadu za velikim kamenim stolom, jer su se dogovorili da za državni praznik rada, Prvog svibnja, dođu kod mame Martine. Iako se nisu vjenčale, mama Martina je bila svjesna da sve tri njezine kćeri odavno spavaju sa svojim momcima i nimalo joj to nije smetalo. Naprotiv, uživala je u njihovoj mladosti i njihovoj, očito, iskrenoj ljubavi, i voljela je Ivana, Ištvana i Milisava kao svoje sinove. Sva ustreptala od sreće bezgranično im je ugađala, od spravljanja i serviranja doručaka do pravljenja jela i slastica koje vole za ručak i večeru. Svima im je, svakom paru u svojoj sobi, pospremala krevete, čistila, pa i prala ako im je što trebalo oprati. Sada im je, u ovo ugodno predvečerje, skuhala kavu i donijela u dvorište i sjedila s njima do kasno u noć. 

Linda je bila u Subotici i sve rjeđe su ona i Ištvan dolazili vikendom u Novi Sad, a Klara je otišla s Ivanom u Zagreb kod njegova brata već poslije one prve izvanredne godine studiranja u Beogradu. On je upisao drugu godinu prava u Zagrebu, a Klara je po svaku cijenu željela studirati arhitekturu i pokušala se upisati na taj fakultet. Međutim, i tamo je situacija bila slična kao i u Beogradu, a onda je čula da je upis na Arhitektonski fakultet u Ljubljani slobodan, odnosno da nema prijemnog ispita. Tako je te jeseni upisala redovno prvu godinu arhitekture u Ljubljani i morala je tamo stanovati. Sa Ivanom je bila samo preko vikenda u Zagrebu ili bi on došao u Ljubljanu. Bili su to za njih dvoje teški dani. Da nije bilo Ivanovog brata, koji je bio zaposlen u “Končaru” i imao velik stan iako je bio samac, ne bi izdržali materijalno ako bi unajmljivali stan. 

Martina je u početku svoja primanja dijelila na pola, i pola od te polovice davala Klari i Lindi za studiranje, a sa drugom polovicom su živjele ona i Blanka u njihovoj kući. Da sve tri kćeri palog borca nisu imale stipendije Martina ne bi mogla izdržavati tri studentice. Onda je Ištvan namolio Lindu živjeti kod njega i ova je rekla mami da joj ne treba više davati toliko novca, ali je ubrzo Blanka otišla iz kuće živjeti s Milisavom u njegov mali stan na periferiji Novog Sada, pa je Martina njoj morala pomagati, i sve je došlo na isto. 

Da sudjeluju i te godine na omladinskoj radnoj akciji “Sava” uspjeli su se svi šestero ubaciti tek u zadnju smjenu krajem kolovoza. Ištvan je uzeo godišnji odmor za to vrijeme i on i Linda su vlakom iz Subotice došli u Novi Sad. Prenoćili su kod mame Martine i sutradan sa Milisavom i Blankom, opet vlakom, nastavili za Zagreb. Tamo su svi prenoćili kod Ivana i Klare, odnosno u stanu Ivanovog brata, i sutradan su se javili u stožer ORB “Ivo Lola Ribar”. Sastav onih koji rukovode radnom akcijom se nije promijenio ni te godine i svi su se jako dobro poznavali. Ponovni susret je bio spontan i radostan. 

– Evo naših udarnika! – pozdravio ih je dežurni zapovjednik naselja i dao da se pridošli pozdrave i preko razglasa. Dobili su uniforme, rečeno im je u kojoj su jedinici i kako su raspoređeni po krevetima u spavaonicama. Muške i ženske spavaonice su bile odvojene i Klara, Linda i Blanka su otišle u jednu baraku, a Ivan, Ištvan i Milisav u drugu. Sve im je bilo već jako poznato i do prvog spavanja, koje je bilo u deset sati navečer, uklopili su se u sve kao stari akcijaši. 

Buđenje je bilo u pola pet, što je svima, bar u početku, bilo najteže. Umivanje na otvorenoj česmi, jednoj dugoj vodovodnoj cijevi s nizom slavina, i spremanje je moralo biti završeno do pet, kada je bio doručak. U šest sati su već svi bili na nasipu, na svojim “radnim mjestima”. Muškarci su radili krampovima i ašovima, a djevojke lopatama. Posao je bio jednostavan, s jednog mjesta se iskopana zemlja drvenim kolicima s jednim kotačem odvozila na mjesto gdje se formirao nasip, kao utvrda od visokog vodostaja rijeke Save, odnosno osiguranje od poplava. 

I stotine tisuća mladih za dvadesetak godina unatrag, u ljetnim mjesecima, radeći jednostavne, ali teške fizičke poslove, pomogli su da se izgrade nevjerojatni objekti i tako svojoj zemlji uštede ogromna sredstva.

U isto vrijeme na radnim akcijama je vladao istinski duh zajedništva svih mladih ljudi, iz kojih god krajeva zemlje bi dolazili, a bilo je i stranih brigada. Čuveno je bilo bratimljenje brigada, pa i gradova iz kojih su te brigade. U radu je sudjelovala i vojska, a inače je vladao vojnički i udarnički duh uz propisane norme rada i ponašanja. Nitko nikoga nije tjerao da radi, ali velika sramota je bilo zabušavati. Žuljevi na rukama bili su dokaz svakog brigadira i brigadirke da su se trudili koliko mogu. Svakog dana su pohvaljivani oni najvredniji, njima su na kraju smjene dodjeljivane značke, plakete i priznanja, koje su bile ponos svakog omladinca i omladinke. 

A poslije radnog dijela dana slijedilo je ono što je posebno privlačilo mlade ljude. Uz odmor poslije ručka svatko je mogao naći svoju razonodu, sam ili u društvu, ali je zabava, prije svega, bila organizirana. Pored zabavnih programa i sportskih natjecanja postojala su razna predavanja, tečajevi i obuke za neka zanimanja, što je mnogima pomoglo kasnije kod zapošljavanja. Za “kulturno uzdizanje” postojala je knjižnica te naseljske novine i čuveno kino na otvorenom “Komarac”, a često su u naselju gostovale i glazbene, kazališne i druge umjetničke grupe ili pojedinci, do onih najpoznatijih imena.

Za informiranje uređivale su se već spomenute naseljske novine, za komunikaciju sa svojima postojao je brigadirski telefon, za zdravstvenu skrb ambulanta, i uopće, sve je bilo dosta dobro organizirano. 

Mladi, zdravi i veseli, družili su se omladinci iz cijele Jugoslavije u tim nezaboravnim danima omladinskih radnih akcija. Uz glazbu s razglasa, logorsku vatru navečer, šalu, svirku i pjesmu bilo je zabavno, bučno i puno smijeha sve do povečerja. No, ni tada za mnoge, prije svega one zaljubljene, nije se završavao dan. Svjesni mladosti, organizatori su poseban naglasak davali seksualnom obrazovanju i zaštiti i prevenciji na tom polju, jer su šumarci okolo naselja svake noći bili puni ljubavnih uzdisaja i ponekoga nekontroliranog pokazatelja seksualnog užitka.

Klara, Linda i Blanka, iako su imale silne pokušaje udvaranja, diskretno su to radile, naravno, samo sa svojim momcima u već uhodanom intervalu i formi, jer su se odavno sva tri para ponašala kao bračni parovi. 

To ljeto Klara je proglašena za “Mis smjene”, a Ištvan za “Mistera smjene!

 

0

Comments