Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoje bivše neznanje. Treba čekati deset, dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.

Tin Ujević (1891. 1955.)   

 

Štrand

Martina i Aron su živjeli nevjenčani, što je u to vrijeme bila prava hereza, i svi su ih osuđivali. Aronova mati, udovica od samog početka rata 1914. godine, kao i Martinini roditelji, iako su i Martina i Aron bili jedinci, praktično su ih se odrekli jer, prije svega, nisu odobravali vezu svoje djece s nekim tko je druge vjere, pa za njihov zajednički život bez vjenčanja nisu htjeli ni čuti. I Martinini i Aronovi rođaci jednostavno ih više nisu poznavali, a izgubili su i sve dotadašnje prijatelje. No, ništa nije moglo omesti njih dvoje, beskrajno zaljubljene, da se pokolebaju u svojoj vezi. Nisu željeli ničime povrijediti jedno drugo, pa nisu ni pomišljali da bi netko od njih trebao promijeniti vjeru kako bi ozakonili svoju ljubav. Tako su skromno živjeli kao podstanari samo od Aronove male plaće, iako su oboje bili djeca vrlo bogatih roditelja. I bili su beskrajno sretni.

Ali zavladala je velika kriza svjetskih razmjera, a miris novog rata već se osjećao nad cijelom Europom. Napadom Njemačke na Poljsku početkom rujna 1939. godine rat je započeo, a uskoro je stigao i na ove prostore.

Martina i Aron, izopćeni iz svojih obitelji, u vrijeme krize postali su još siromašniji, kako se kaže, „kao crkveni miševi“, i nisu imali ništa osim svoje beskrajne ljubavi. Kada im se rodila Klara, a bilo je to na katolički Božić 1941. godine u već okupiranom Novom Sadu, već dva mjeseca nisu plaćali stanarinu za svoju sobicu, a ponestajale su i zalihe hrane, kao i drva za grijanje. Aronov poslodavac, također Židov kao i Aron, dobro je znao stanje u kojem se nalaze Aron i Martina, a volio je Arona kao svoga dobroga, vrijednoga, pouzdanoga i pametnog radnika i već nekoliko puta mu je pomogao da prebrodi ono najgore. Posebno mu je bilo drago kada je čuo da je Martina u drugom stanju, a kada se rodila Klara, dao je Aronu nagradu u visini jedne plaće. 

Međutim, u gradu je počeo teror mađarskih fašista, ubojstva su postala sve češća, a nedavno je bila provedena i racija u Šajkaškoj ulici, s više ubijenih civila, i gazda je jednog dana pozvao Arona u svoj ured.

„Arone“, rekao je vrlo zabrinutog lica, „mene je upozorio moj dobar prijatelj, inače Mađar, da se neće sve zaustaviti na onoj strahoti što se nedavno dogodila u Šajkaškoj ulici i da su u pitanju dani do početka nečega mnogo strašnijeg. Ja neću napustiti grad ma što da se dogodilo, nisam sasvim siguran ni u prijateljevu priču, a mora se i raditi, ali tebi bih savjetovao da iz ovih stopa sa ženom i djetetom odeš nekamo dok je vrijeme i dok se još može, jer je sasvim moguće očekivati i ono najgore. Puštam te ovog trenutka s posla, a u svako doba, kada prođe opasnost, moći ćeš se vratiti, ako Bog da, i nastaviti raditi kod mene i onda ćeš mi, kada to budeš mogao, vratiti novac što ću ti ga sada dati.“ 

Aron je ozbiljno shvatio gazdine riječi jer je već neko vrijeme nad Novim Sadom lebdjela neka teška slutnja o velikoj nesreći, posebno poslije te racije u Šajkaškoj ulici, i s velikom zahvalnošću je prihvatio gazdin prijedlog i njegov novac. Nije se uplašio za sebe, ali nije smio ni pomisliti da može izgubiti Klaricu i svoju Itu, kako je zvao Martinu od onoga prvoga ljetnog dana kada ju je upoznao na putu prema plaži Štrand.

Na novosadskoj obali Dunava, oko dva kilometra uzvodno od centra grada, na mjestu gdje se nekada pojila stoka i koje se po tome zvalo Pojilo ili Poloj, s vremenom su Novosađani u sve većem broju dolazili na kupanje, naravno, u ljetnim mjesecima. Prilaz rijeci na tome mjestu velikim dijelom obale bio je pješčan, s blagim nagibom, i ubrzo je ova plaža postala toliko popularna da je na njoj u vrele dane vrvjelo od kupača. Grad i poslovni ljudi uvidjeli su šansu za dobar posao i 1913. godine grad ovo mjesto daje u koncesiju poduzeću „Apollo“. 

Poduzetni direktor plaže Štrand, kako je odmah jednostavno nazvana, jer na njemačkom jeziku der Strand znači plaža, Emil Sikl, prvo ograđuje prostor plaže i uređuje ga za razne vidove zabave i sporta na vodi i oko vode. Odmah se naplaćuje ulaz i od tih sredstava se podižu kabine za izdavanje posjetiteljima, a zatim se gradi restoran i mnogi drugi objekti. Propisano je i ponašanje na plaži, upotreba svih sadržaja na njoj, čak i izgled muških i ženskih kupaćih kostima. 

Od grada do Štranda posjetitelje je prvo uskom prugom prevozio vlak sastavljen od neobično male lokomotive i tri podjednako mala otvorena vagona, popularno nazvan „Trčika“. Kasnije je ovaj mali vlak zamijenjen električnim tramvajem.

Preko Dunava, između Štranda i Ribnjaka i Štranda i Srijemske Kamenice, prometovala su dva brodića: „Kasija Miletić“ i „Osijek“. Ovaj drugi je nekada bio jahta cara Franje Josipa.

Na toj frekventnoj lokaciji u neposrednoj blizini grada bili su još, nizvodno od Štranda, kupalište Crvenoga križa, pa Veslački klub „Danubius“ te popularna divlja plaža „Bećarac“. Ispod Podgrađa na petrovaradinskoj obali Dunava je još jedno lijepo kupalište, „Oficirska plaža“ ili „Oficirac“, koje je dobilo ime upravo po tome što su na njega isključivo išli petrovaradinski časnici sa svojim obiteljima. 

Toga vreloga ljetnog dana Aron je u tramvaju koji je vozio za Štrand, uz nekoliko uzajamnih pristojnih riječi, ustupio sjedalo jednoj mladoj dami i već istog trena postao sasvim opčinjen njezinom ljepotom, gracioznošću i ljupkošću. Toliko se uzbudio da je mislio kako će umrijeti ako ne upozna tu djevojku i pridobije njezinu naklonost. 

Kada su izašli iz tramvaja, nastavili su zajedno putom do plaže i Aron je iskoristio priliku za razgovor sa suputnicom, pa su se tako i upoznali. Kada je čuo da se mlada dama zove Martina, odmah joj je rekao, i sam se iznenadivši svojoj dosjetki i svojoj hrabrosti: 

„Mogu li vas zvati Ita?!“ 

„Zašto?!“ začudila se Martina. 

„Zato što će Ita biti samo moja, a Martina je svačija!“ 

„Vi ste drski! Kako to uopće mislite, da ću biti samo vaša?! I kako to mislite da sam svačija?!“ 

„Niste me razumjeli, samo moja bit ćete upravo i jedino po tome što ću vas samo ja zvati Ita, a svi drugi Martina. Ništa više!“ 

Bilo joj je simpatično kako se ovaj zgodni i suptilni zavodnik izvukao, ali joj je i godilo što je vidjela da je žar u njegovim očima sasvim drugačiji od onih Don Juana koji su se masovno udvarali frajlicama na Štrandu. Potajice se i sama nadala poznanstvu na plaži s nekim zgodnim i dobrim mladićem i zbog toga je, između ostaloga, išla gotovo svaki dan na Štrand. No, dosad su joj prilazili samo oni kojima je od svega bilo najvažnije da ih vide u društvu lijepe žene i oni koji bi brzo odustajali uvidjevši da imaju posla s finom i kulturnom mladom damom, s kojom će teško ili nikako ostvariti svoje namjere.

Ovaj je suviše zgodan da ne bude tipičan zavodnik sa Štranda, ali ima nešto u njegovim očima što bi trebalo provjeriti, pomislila je Martina, a Aron joj se ustvari odmah toliko svidio da je mislila kako će umrijeti ako ne pridobije njegovu naklonost. U svakom slučaju, bit će duboko razočarana ako se ispostavi da je i on isti kao većina drugih mladića sa Štranda. Morat će pažljivo provjeriti kako stoje stvari oko toga i dopustiti mu da joj se približi više nego što bi to dopustila nekom drugom, ali oprezno i kroz što dulje vrijeme. 

Na Štrandu su tog dana Martina i Aron sve vrijeme bili zajedno, kupali se, sunčali, razgovarali o svemu i svačemu, šalili se i smijali. 

„Zašto baš Ita?“ pitala je Martina Arona kada su već prešli na „per tu“, a Aron ju je sve vrijeme već tako zvao. 

„Ita Rina je za mene najljepša žena na svijetu i mogao bih reći da sam zaljubljen u nju, no svjestan sam da su to samo snovi. Ali čim sam tebe ugledao, vidio sam da možeš baš u svemu zamijeniti Itu iz mojih snova i mislim da se taj san može pretvoriti u javu. Zato si ti moja Ita.“ 

„Alaj si ti veliki majstor zavođenja! Pristajem da budem samo tvoja Ita jedino ako ti budeš samo moj Rudi!“ okrenula je Martina na šalu ovu Aronovu izjavu, a u glavi joj se vrtjelo od Aronove ljepote, muškosti i duhovitosti.

„Zašto Rudi?“ pitao je Aron. 

„Rudy Valentino je za mene najljepši muškarac na svijetu i mogla bih reći da sam zaljubljena u njega, ali svjesna sam da su to samo snovi. Sada kada sam tebe upoznala, mislim da se taj moj san može pretvoriti u javu ako ti budeš samo moj Rudi“, rekla je Martina i oboje se razdragano nasmijalo, a Aron je uzeo Martinu za ruku, lagano je privukao sebi i ovlaš poljubio u usta. 

Martina se nije opirala i sklopila je oči za vrijeme toga kratkog i nadasve nježnog poljupca i u isto vrijeme nije mogla vjerovati samoj sebi da se poljubila na Štrandu pred tolikim svijetom s ovim mladićem, samo sat vremena otkako su se upoznali. 

Nastavlja se