Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Priča s tužnim krajem

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 777
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: Ljubica Kolarić Dumić

Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli. Tada nam je sve bilo zabavno, a nismo ni znale koliko će nas taj naš „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo, a jedne sam noći doživjela nešto čudnovato što više ne mogu čuvati kao tajnu. Kako je priča vrlo čudna, gotovo nestvarna, a s jako tužnim krajem, krenut ćemo od početka da biste kraj mogli bolje razumjeti.      

 

                 

 

Ako je nešto stvarno, uistinu je tako, ali kad kažete stvarno stvarcato, onda je to više od stvarnoga i tako veliko da se ni jednom drugom riječi ne može opisati. A kad je nešto stvarno stvarcato, onda je i posebno nježno kao skupocjena vaza za najmirisnije i najšarenije cvijeće. Zato se ponekad dogodi da se ono što je lomljivo razbije u tisuće komadića i da se više ne može sastaviti. Takvo je bilo Agicino i moje prijateljstvo. I meni se dugo činilo da je razbijeno poput vaze.  

Zajedno smo se počele igrati čim smo prohodale. Kuće nam je dijelio samo seoski put pa smo brzo i lako po mekoj prašini dolazile jedna drugoj. Kad bi pala kiša, bose smo hodale po mokroj zemlji i uživale u novoj igri. Blatnih nogu skoro do koljena trčale smo po cesti govoreći kako imamo nove cipele. Zimi smo upadale u duboki snijeg, pravile snješka, grudale se i sanjkale. Najviše smo se igrale u našemu dvorištu. Kad smo malo narasle, okupljale smo djecu iz cijele ulice. Svi su znali gdje je glavno mjesto za igru, a ja nisam ni pomislila da se možemo i drugdje igrati. Kod kuće sam bila najslobodnija, nikoga se nisam morala bojati, a moja nam je baka u svemu ugađala. 

Kod Agice smo se rijetko igrale, ali smo zato uživale u vrtu njezina djeda Ive. Živio je u drugoj ulici, a svaki odlazak k njemu za nas je bio poseban doživljaj. Stavio bi nas na kola i sa svojim volovima polako krenuo u šljivik ili u vinograd. Obje smo ga zvale „ded“ Iva i veselile se svakoj vožnji s njim. Bio je blage naravi pa sam se uz njega osjećala skoro kao uz svoju baku. Govorio je vrlo tiho, a kako je bio strašljiv, valjda bi se i sam uplašio da na nekoga vikne. Brinuo je da nam se, ne daj Bože, nešto ne dogodi, a kad je Agicin stariji brat odlazio u Zagreb na školovanje za liječnika, „ded“ Iva ga je redovito dobroćudno upozoravao: „Pazi dobro, sinko, da te trajvan (tramvaj) ne pogazi!“ Uz njega smo se Agica i ja bez straha igrale koliko smo željele. 

A da se stalno ne igramo, uskoro smo dobile i prvog, samo našeg učitelja, njezina strica, profesora stranih jezika. Tako smo nas dvije – školovanje – započele na francuskom jeziku. To naše učenje sličilo je onoj mojoj školi koju sam sama otvorila i u njoj bila prva učiteljica. 

                               COMMENT T APPELE TU? 

                                JE M' APPELE AGATHE.

                               COMMENT T APPELE TU?

                                JE M' APPELE VIOLETTE? 

Kako se zoveš? Zovem se Agata! Kako se zoveš? Zovem se Violeta! Agica, Aga, Ljubica, Ljuba! Dodavale smo i naša hrvatska imena, uporno ponavljajući francuska pitanja i odgovore dok nam se jezik zaplitao, ali smo ubrzo zapamtile prvu lekciju, koju nikad nisam zaboravila. Agicu nikada nisam pitala sjeća li se ona našeg učenja francuskog jezika. 

A kad sam ja, jer sam bila starija godinu dana, trebala krenuti u pravu školu, Agica je toliko plakala da je nitko nije mogao utješiti. Rastužili su se i naši roditelji, a kad bi se dogodilo nešto veliko kao što je sada bio Agicin plač, odnekud bi se uvijek pojavio učitelj Franjo. Kasnije sam saznala da je upravo on bio glavni u našoj školi. Bio je dobar i pravedan učitelj, a to je jako važno kad se za djecu donose velike i pravedne odluke. 

Tko bi znao o čemu su sve razgovarali naši roditelji s učiteljem Franjom, ali Agica i ja smo u prvi razred krenule zajedno. Dobro se sjećam svih naših igara u njihovu ili našem dvorištu, na ulici, u šljiviku, s „ded“ Ivom u vinogradu, ali u školi Agica kao da i nije bila. Taj je dio potpuno izbrisan iz mojih sjećanja. Pamtim samo prvi dan kako zajednički odlazimo od kuće. Možda je išla samo nekoliko dana dok se nije utješila i prestala plakati. Ili je vidjela da škola nije poput naše igre pa je sama odustala od prijevremenih briga. Zato mi se ponekad učini da je škola bila glavni krivac za naše prekinuto prijateljstvo. 

Nakon završene osnovne škole ja sam otišla u grad u gimnaziju, a Agica je  ostala u selu. Prihvativši svaka svoj način života, udaljile smo se i kao da više nismo imale vremena jedna za drugu. Ili nam se samo činilo da je tako.

Iako su mi često u životu bile vrlo teške, godine su brzo prolazile. Drugi svjetski rat je bio daleko iza nas. Stvarao se novi život i selo je opet oživjelo. No mladići i djevojke, koji su poput moga brata i mene otišli dok smo bili bez zemlje, koju nam je nova vlast nakon rata oduzela, više se nikada nisu vratili kući. Dio zemlje su nam vratili, koju oni očito nisu ni voljeli ni znali obrađivati. Sada smo imali manje njiva, ali bile su naše. Zemlja je bogato rađala, a ljudi su morali zaboraviti dugogodišnje teškoće i patnje. Gradili su i stvarali ne sluteći da se sprema nešto puno gore i strašnije od svega što su do tada proživjeli.

Kad su poslije Drugoga svjetskog rata iz sela istjerani Nijemci, a moji roditelji onoliko za njima plakali, nitko nije mogao ni pomisliti da će i nas isti takvi ljudi, odnosno njihovi potomci protjerati na još gori i suroviji način.

Poslije novoga dugog i strašnog rata – bez prava na povratak – istjerani su svi ljudi iz našega sela! Zavičaj smo zauvijek izgubili. 

Još od najranijeg djetinjstva meni se činilo da je moja prijateljica Agica bila puno jača od mene iako je onoliko plakala kad sam krenula u prvi razred. Onda nisam znala objasniti zašto sam tako o njoj mislila, a kad je započeo rat, koji nitko nije očekivao, potvrdilo se moje mišljenje. Ostala je u selu i kad su došli naoružani ljudi, slični onima koji su istjerali naše susjede Nijemce. Tjerali su narod iz svojih kuća, tukli i mučili mladiće, prijetili smrću, ali Agica sa svojom obitelji nije htjela napustiti rodno mjesto. Ona djevojčica koja je plakala, jer je sa mnom, svojom prijateljicom zajedno htjela krenuti u školu, ne znajući što je čeka, izrasla je u jaku ženu, koja zna što voli i želi. Nikoga se nije bojala, a ja sada znam da je već u ranom djetinjstvu bila takva, sigurna i čvrsta. 

Kako je mene životni put odveo daleko, u selo sam rijetko dolazila. Vrijeme sam provodila sa svojom obitelji, za druženje nisam imala puno vremena. Agica je živjela svojim životom, a dane djetinjstva i zajedničke igre kao da smo obje potpuno zaboravile. 

Jedne noći u vrlo neobičnu snu – nakon puno godina, kada o njoj uopće nisam mislila – vidjela sam je kako se u bijeloj haljini uzdiže prema nebu.

Bio je to najčudniji san, poput tajnovitih bajki koje nas plaše, od kojih nam se koža ježi, a ipak ih nastavljamo čitati. Probudivši se, tražila sam značenje toga sna. Pošto je slika bila lijepa, u prvi se trenutak nisam čak ni uplašila, niti sam išta loše pomislila. Jedino pitanje, koje sam postavila dok sam onako pospana sjedila na krevetu, bilo je: „Zašto mi se Agica javila u snu?“ 

Više nisam mogla zaspati, a sve crnje misli navirale su jedna za drugom. Rat se još nije zahuktao, strahote koje će se dogoditi bile su prilično daleko, a u našem zavičaju rata i nije bilo. Onda me počeo hvatati neobjašnjiv strah. Sestra mi je svakodnevno telefonom javljala kako u selo dolaze čudni ljudi i tjeraju ih da napuste kuće, zamijene zemlju i odu iz sela. Iako sam sestri vjerovala, njezine su mi se riječi uz plač činile nestvarne poput ovoga sna.

Ne znam je li od straha zbog sna, koji je sada na javi postajao sve stvarniji, čudnih predosjećaja ili od neke do tada nepoznate grižnje savjesti što sam zaboravila svoju najbolju prijateljicu, preda mnom se odjednom stvorilo čitavo djetinjstvo i moje prijateljstvo s Agicom. 

Činilo mi se da listam stranice dobre knjige, kojoj se uvijek rado vraćamo. U mislima sam obišla sva mjesta na kojima smo se nas dvije igrale. Tražila sam razloge zbog kojih smo prekinule prijateljstvo, pitajući se zašto bar ponekad nismo našle vremena za prisjećanje na naše najljepše dane djetinjstva.

Kopala sam po srcu tražeći je li ostalo nešto čega nisam bila svjesna. Nešto posebno – što je moralo izazvati ovakav san! Dječje igre u našem dvorištu, u ljetnoj prašini i zimi na snijegu, učenje francuskog jezika s njezinim stricem, vožnju u vinograd s „ded“ Ivom, moj odlazak na daljnje školovanje.

Onda sam se zaustavila na onom danu kad sam bez nje trebala krenuti u prvi razred i jasno čula njezin glasan plač... Dočekala sam jutro okupano dječjim suzama.

U toj je noći ubijena moja prijateljica Agica.

 

 

Opširnije u Mjesečniku Hrvatske novine broj 45 u pdf i tiskanom izdanju strana 10-11

0

Comments