Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Nitko nije savršen

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 3706
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Pravila ponašanja u razredu moraju svima biti jasna. Najbolje je ako se o njima zajednički dogovorimo. Nastavnik će, naravno, paziti da se pravila ponašanja odnose i na međuljudske odnose (učenik-učenik i učenik-nastavnik). Pravila koja smo izglasali mogu se pričvrstiti na pano ili zid (razredne novine).  

 

Ponekad učenici ne znaju da postoji izbor između nasilnih obrazaca ponašanja i onih nenasilnih. Ako učenik poznaje samo nasilje, i osobito ako je ono učinkovito u rješavaju njegovih problema, jasno je da će i posegnuti za njime. Međutim ako učenik shvati da nasiljem ne dobiva onu vrstu pažnje za kojom teži, postoji mogućnost da promijeni svoje ponašanje. Važno je zato uz obrazac nasilnog ponašanja ponuditi alternativni scenarij za situaciju u kojoj se nasilje ipak dogodilo.

Učenicima treba objasniti razliku poštovanja i straha od drugoga. Oni najčešće nasiljem žele impresionirati druge i zadobiti poštovanje.

Od nasilnika treba zatražiti da opiše svoje nasilničko ponašanje i uzroke koji su do njega doveli. Može ga se zamoliti da razmisli kako bi se sam osjećao u ulozi žrtve. Važno je da razvije osjećaj empatije s drugima.

Prepoznavanje i identifikacija vlastitih osjećaja, kao i njihovo izricanje i kontrola te izricanje sebe pred drugima vrlo je važno za odrastanje i kasnije preuzimanje uloga u društvu.

Povećanje susjećanja (empatija) sa žrtvom agresivnog ponašanja (primjerice, čitanjem ulomaka iz književnosti s navedenom tematikom). Nasilnici zacijelo nisu svjesni boli koju nanose drugima.

Igrom uloga ukazati na problem isključenja pojedinca iz grupe ili vrijeđanja – čime se također izravno radi na usvajanju osjećaja empatije prema drugima.

Kao nastavnici možemo pripaziti bar na socijalno nasilje – isključenje djeteta iz grupe, iz društva. Kombiniranjem grupnoga rada u kojemu se osobe u grupi izmjenjuju korisno je za sve učenike koji tako imaju priliku bolje se upoznati.

Učenik mora znati predviđati posljedice svojega djelovanja – ne samo za danas i sutra, nego i za neku dalju budućnost (primjerice posvijestiti im da kriminalne radnje vode u zatvor). Razvijati treba osjećaj poštivanja za druge onakvima kavi oni jesu. To se temelji na promjeni i oblikovanju stavova i vrijednosnog sustava kod učenika.

Ukazati učenicima na pasivno sudjelovanje u nasilničkim ponašanjima i odgoj za odgovornost. Učenici moraju shvatiti da je nasilje neprihvatljivo ponašanje čak i u igri.

Kao razrednici možemo povesti diskusiju ili parlaonicu na tu temu. Promatrači moraju osvijestiti svoju ulogu i mogućnost intervencije i pomoći zlostavljanome djetetu.

Dosada i nepoznavanje društvenih igara, kao i manjak odgovornosti koja se raslojava s odraslih na djecu također može rezultirati nasiljem – traženjem »igračke« za zabavu

Redovito s djecom komentirati događaje iz društva i svijeta.

Odrasli pred naletom agresivnog ponašanja moraju izraziti svoju zabrinutost za nasilnika i žrtvu i za posljedice koje nasilje sa sobom nosi. Važno je da se djetetu, učeniku, suradniku i svakom bližnjem izraze pravi osjećaji kako bi se i oni mogli i znali prema njima postaviti. To se osobito odnosi na ljutnju zbog neprihvatljivog ponašanja i zabrinutost za njihovu budućnost i dobrobitVještina društvenog samoodržanja

Field u knjizi Živjeti bez nasilja donosi nekoliko osnovnih vještina koje s obzirom na nasilje u svojoj blizini dijete/učenik treba savladati: suočiti se s vlastitim osjećajima (depresija, bol, uzne mirenost, stres, tuga, strah, srdžba), shvatiti zašto sam zlostavljan/a

izgraditi samopoštovanje (stalno raditi na pozitivnoj slici o sebi; povećati moć koju osjećam u društvenoj interakciji; prihvaćati pohvale)

usvojiti verbalne i neverbalne komunikacijske vještine (dijete bi trebalo pokazivati zanimanje za događanje oko njega, postavljati pitanja, čavrljati, pokazivati empatiju, davati povratnu infoprmaciju – i o tome ga treba poučiti)

pripremiti osobne mjere samoobrane (unaprijed znati kako reagirati na nasilje)

razviti mrežu podrške (tek u društvu opstajemo i razvijamo se; prijateljstva jačaju samopouzdanje, a prijatelji i bliske osobe potpora su nam i pomoć u svakodnevici).

Život nije samo uspjeh i kuda god krenuli nužno ćemo se susretati s nasiljem svake vrste: od nametnutog nam televizijskog programa, koji možda sami ne bismo izabrali i ne želimo ga, do fizičkog nasrtanja. Naučiti nositi se sa stresom, razočaranjima i krizama koje su sastavni dio života važan su dio odrastanja i društvenog samoodržanja. Znati se obraniti, odnosno odreagirati na nasilje, također je vještina koja se usvaja.

 

Nitko nije savršen

Ono što i inače koristi razvoju svakog djeteta, a kasnije i odrasle osobe, jest upravo razgovor. Dopustiti i omogućiti osobi da se izrekne sa svim svojim problemima i poteškoćama i kao takva da bude prihvaćena i podržavana. Međutim bez prihvaćanja sebe nema ni prihvaćanja drugoga. Potrebna nam je promjena načina mišljenja – potrebno nam je obraćenje. Djeca/učenici moraju naučiti sljedeće (i toga se držati i u odrasloj dobi): različiti smo, i to nije ništa loše, nitko nije savršen, drugi zaslužuju naše suosjećanje, iskrenost je vrlina, i poštenje je vrlina, i optimizam je vrlina.

Promjena načina mišljenja uključuje odbacivanje osjećaja krivnje i rad na optimizmu i dobroj slici o sebi. Samoodržanje ne znači održavanje statusa quo, nego aktivan rad na poboljšanju uvjeta života. To se odnosi na svakog od nas. Činiti dobro nužno obuhvaća i nečinjenje zla. Nasilje je svuda oko nas, ali zato imamo slobodu izabirati dobre i poželjne obrasce ponašanja. Socijalnom interakcijom i učenjem usvajamo obrasce zaštite od opasnosti u kojoj se nalazimo. Gledamo kako to drugi čine i usvajamo one obrasce koji su se pokazali uspješnima.

Učenici su na početku svojega života. Puni su energije i svježih umova koji još nisu do kraja ukalupljeni u stereotipna ponašanja. Energiju koju su u stanju proizvesti treba kanalizirati putevima koji će cijelome društvu biti od koristi, a djeci omogućiti dosizanje vlastite punine, vlastitoga dometa.

Tolerancija (snošljivost)

Tolerancija je višeznačan pojam, a dolazi od latinske riječi tolerare, što znači trpjeti, podnositi. Klaić toleranciju definira kao »trpeljivost, podnošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, snošljivost, obzirnost, dopušteno odstupanje od uobičajenog propisa«, a tolerantnu osobu definira kao obzirnu, snošljivu, trpeljivu. Tolerancija je dakle sposobnost navikavanja na sve ono što nam je strano, što možda ne bismo poželjeli u svojoj blizini, ali nam je, eto, nametnuto samim svojim postojanjem.

Kao vrjednota tolerancija je danas pod utjecajem globalizacije tim više potrebna što ima više različitih kultura i stavova, rasa i nacionalnosti, političkih, religijskih i vjerskih uvjerenja. Budući da smo istrgnuti iz svijeta sigurnosti i ustaljenosti, jednostavno radi vlastitoga opstanka moramo prihvatiti drugačijega drugoga. 

Upravo je različitost bitan preduvjet za toleranciju pri čemu je važno osvijestiti da nije samo drugi različit, nego da sam i ja sâm različit i posve drukčiji u odnosu na druge – dakle da su drugi prisiljeni tolerirati mene.

Ne znam koliko smo svjesni da svojim odgajanicima često podastiremo stereotipne modele i djecu učimo netoleranciji. Tako im znamo govoriti da će, ako ne uče, postati bauštelci ili komunalci, ili da će ih, ako budu zločesti, odvesti policajci, a liječnici i stomatolozi ih kazniti injekcijama. Time ih učimo kako bauštela nije poželjan posao i da ga treba izbjegavati, a da policajci, stomatolozi i liječnici ozljeđuju djecu. Netolerancija i predrasude postat će tada model ponašanja prema navedenim zanimanjima i svi ćemo se čuditi zašto dijete odbija i samu pomisao na ljude u bijelim kutama, stomatologe i pregled zubi.

Jednom razvijene predrasude i fiziološke reakcije povezane s njima teško se razbijaju, upravo iz razloga što netolerantne osobe odbijaju doticaj s predmetom svojih predrasuda. Osobito je to uočljivo kod prihvaćanja tuđih mišljenja i stavova. Različitost shvaćamo kao osobnu uvredu i napad na vlastiti integritet te odbijamo saslušati argumente za i protiv našega uvjerenja. A upravo prihvaćanje razlika pokazuje čovjekovu veličinu. Moći bez osobne uvrijeđenosti saslušati tuđe mišljenje i stavove te argumentirano iznijeti svoje veliko je umijeće koje zahtijeva kritičan i zdrav duh. 

 

0

Comments