Podružnicu Udruge banatskih Hrvata u Starčevu posjetili su 17. listopada državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zvonko Milas i savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu, dr. sc. Milan Bošnjak.
Povijest Hrvata u Banatu
Brojnije naseljavanje Hrvata u vojvođanskom dijelu Banata odvijalo se od druge polovice XVIII. stoljeća. Do tada od hrvatskih skupina u Banatu žive malobrojni Šokci doseljeni za vrijeme osmanlijske vlasti. Južni Banat (okolicu Pančeva) naselili su štokavci, a središnji većinom kajkavci. Preuređenjem vojne granice pojedini vlastelinski posjedi u Hrvatskoj zamijenjeni su za zemljišta u Banatu. Hrvati ikavski štokavci iz Ličke i Modruške županije, zatim iz okolice Petrinje i Gline oko 1765. naseljavaju u većim skupinama Perlez (u središnjem Banatu), Opavu (Opovo) i Starčevo u tzv. Gornjanski kraj, a u manjim skupinama Borču, Glogonj, Omoljicu i Kovin.
Preustroj vojne granice potaknuo je i preseljenje Hrvata kajkavaca u središnji Banat. Odlukom Marije Terezije (1778.) znatni dio posjeda zagrebačkoga biskupa i turopoljskog plemstva trebao je biti ustupljen vojnoj upravi. Nakon dugogodišnjih pregovora postignut je sporazum (1801.) kojim su oštećeni plemići dobili selišta Sarču (danas Sutjeska), Modoš (danas Jaša Tomić) i Biled (u Rumunjskoj). Naselili su se u Neuzini (jedno vrijeme Nezsény, Horváth Neuzina ili Hrvatska Neuzina), Boku (nazivana Horváth Bóka ili Hrvatska Boka) i selište Biled. Hrvati su naselili još i Klariju (dio naselja Hrvatska Klarija, danas Radojevo), Jarkovac, Botoš, Konak (Kanak) i Margiticu (Kismargita danas Banatska Dubica). Jedan dio ovih naseljenika nastanio se u naseljima današnjeg rumunjskog dijela Banata (Hrvatska Keča, Checea Croată).
Powered by WordPress.
