U Subotici održan znanstveno-stručni skup “Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini: povijesni i suvremeni procesi”

Znanost
Typography

Hrvatsko katoličko sveučilište iz Zagreba organiziralo je u Subotici 11. listopada 2019. u Pastoralnom centru Augustinianum drugi dio znanstveno-stručnog skupa „Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini:  povijesni i suvremeni procesi“. Prvi dio je održan u Zagrebu, 9. listopada 2019,. Znanstveno-stručni skup u Subotici bi je podijeljen u tri sekcije: Političke i vojne elite, Crkveno-kulturna povijest i Kulture sjećanja i zaborava.

 
Pozdravnu riječ sudionicima skupa uputili su: mons. dr Andrija Anišić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić, Hrvoje Vuković, Konzul prvog razreda u ime Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov. 
Mons. dr Andrija Anišić se zahvalio Hrvatskom katoličkom sveučilištu na održavanju Znanstveno-stručnog skupa u Subotici i istaknuo:  „Mi katolici, Hrvati se uvijek se radujemo kada nas Katolička crkva, kao i naša matična domovina podržavaju jer je naša zajednica mala i preslaba da se izbori sa poteškoćama i izazovima na ovim prostorima. Ponosni smo da je Katolička crkva kroz stoljeća življenja u Bačkoj, i cijeloj Vojvodini davala doprinos u očuvanju narodnog i kulturnog indetiteta“. 
Kulturu Hrvata u Vojvodini smatramo i dijelom vlastite, te kao takva ona zaslužuje veću pozornost i potporu iz matične domovine, istaknuo je rektor Tanjić. Istom je spomenuo kako je skup o vojvođanskim Hrvatima ispunjavanje dijela znanstvene strategije, znanstvene i nastavne djelatnosti koje Hrvatsko katoličko sveučilište posvećuje istraživanju povijesti, kulture i identiteta Hrvata izvan Hrvatske. „Međutim, ne želimo se samo zadržati na održavanju znanstvenih skupova, već smo odlučili znanstvene i nastavne kapacitete Sveučilišta staviti u funkciju akademskoga osnaživanja hrvatskih zajednica izvan Republike Hrvatske. U tom smislu smo ponudili mogućnost besplatnoga studiranja na dodiplomskim, diplomskim i doktorskim studijima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta za pripadnike hrvatskoga naroda izvan Republike Hrvatske.
 Sažetci izlaganja: Političke i vojne elite
Dr. sc. Robert Skenderović: Plemićka porodica Sučića na čelu subotičkih bunjevačkih Hrvata – Dalmatinaca u 18. Stoljeću
. U vrijeme Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) na čelu subotičkih bunjevačkih Hrvata kao vojni kapetani istaknuli su se pripadnici porodice Sučića. Ta je porodica vrlo zanimljiv primjer agnatske ratničke zajednice što u velikoj mjeri osvjetljava strukturu bunjevačkog društva u Bačkoj u to doba. Važnost porodice Sučića još je veća jer se zna da podrijetlo vuku iz livanjskog kraja, što je vrlo važan podatak za povijest i etnogenezu bačkih Bunjevaca. Na čelu porodice Sučića tijekom 1690-ih i početkom 1700-ih bio je Luka Sučić stariji koji je ujedno u to vrijeme bio i kapetan subotičke vojne postrojbe. Zbog svojih zasluga Luka je 1690. dobio plemićku titulu. Godine 1714. kao novi kapetan Subotice pojavljuje se Ilija Sučić koji je bio Lukin polubrat. U kasnijim desetljećima XVIII. stoljeća važnu su ulogu u životu Subotice igrali još neki pripadnici obitelji kao kapetani i zamjenici kapetana. Tijekom druge polovice XVIII. stoljeća veliku ulogu u povijesti Subotice odigrao je Ivan Sučić, prvi zastupnik grada u Ugarskom saboru, zatim gradski sudac od 1781. do 1783., a kasnije u dva mandata i gradonačelnik grada (1796. – 1798. i 1800. – 1802.
Doc. dr. sc. Marko Šarić: Vojničko plemstvo bunjevačkog podrijetla u Potisko-pomoriškoj vojnoj granici i Karlovačkom generalatu u prvoj polovini XVIII. stoljeća: komparativnohistorijski aspekti 
Potkraj XVII. stoljeća, zahvaljujući rekonkvisti i novim migracijama, velika se većina Bunjevaca našla unutar novih državnih okvira rimokatoličkih imperijalnih sila – Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. U povojačenim društvima na jugoistočnoj habsburškoj periferiji, naročito u Karlovačkom generalatu i novoosnovanoj Potisko-pomoriškoj vojnoj granici, uključeni su u vojnokrajiški sustav, najprije kao krajiška/graničarska milicija, a kasnije i kao dio regularne disciplinirane vojske. Stari društveni sloj bunjevačkih narodnih starješina iz osmanskog razdoblja, prelazeći u službu habsburške imperije, uspio se gotovo sasvim prilagoditi novim vojnokrajiškim okolnostima i potrebama, sačuvavši društveni ugled i vodeću ulogu u bunjevačkoj sredini. Istodobno su se, kao „homines novi“, uspinjali na plemićkoj ljestvici vojno-administrativne provenijencije. Njihovu vertikalnu i horizontalnu socijalnu mobilnost poticao je apsolutistički vladar čije je pravo da „proizvodi“ plemstvo predstavljalo važan državni instrument za nagrađivanje i integraciju, stvarajući tako novu grupaciju lojalnih mu „koljenovića po povelji i službi“ neplemićkog podrijetla. Novostečeni plemićki status i pripadnost rimokatoličkoj konfesiji omogućili su im natprosječnu zastupljenost u časničkoj strukturi kapetanija Potisko-pomoriške vojne granice i Karlovačkog generalata, tako da nije moglo biti dvojbi po pitanju njihova opredijeljenja između dviju tada suprotstavljenih opcija: „austrijske militarizacije“ i „ugarske i hrvatske inkorporacije“. Nimalo slučajno, u vremenu uspona „nove-stare“ elite bunjevačkog podrijetla, najviše funkcije u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj po prvi put zauzimaju osobe iz podunavskobunjevačkog miljea, što će se kasnije donekle nastaviti i u okvirima nove provincije sv. Ivana Kapistrana. Vojničko se plemstvo u oba bunjevačka ogranka (bački i primorsko-lički) našlo u dvostrukoj ulozi: korišteno je kao sredstvo političkog suzbijanja i pritiska na ugarsko (i hrvatsko) plemstvo, odnosno kao unutarnja disciplinirajuća sila u sveobuhvatnim reformama koje su nailazile na veliki otpor krajišnika. Međutim, ne zadugo, već od 1740-ih povijesni procesi usmjerit će razvoj tih elita u potpuno različitim smjerovima. Nepovoljna politička i vojna situacija u kojoj se našao apsolutistički dvor po izbijanju rata za austrijsku sukcesiju te snaga i težnje staleške političke organizacije u Ugarskoj, dovest će do ukidanja Potisko- pomoriške vojne granice i obnove županijskog uređenja. Ugarska inkorporacija rezultirala je iseljavanjima, ali i novim prilagodbama i nobilitacijama. Mogućnosti stjecanja zemljišnog posjeda, obnašanja političkih (staleških) funkcija kao i nasljedne odlike i visoki ugled plemstva, dovest će domaće plemstvo u Bačkoj i Bodroškoj županiji do sve većeg otuđenja od svog etničkog ishodišta, koje ionako slabi u novim kolonizacijskim poduhvatima države. Politički, ekonomski, društveno, kulturno a time i identitetski, sve se više integrira u strukture ugarske plemićke nacije, to jest u ono što će tradicionalna historiografija XIX. i XX. st. okvalificirati kao „mađarizaciju“. Vojničko plemstvo bunjevačkog podrijetla u Karlovačkom generalatu ostaje čvrsto vezano za Vojnu krajinu, društveni uspon temeljilo je na profesionalnoj časničkoj službi i vojnoj hijerarhiji, ostajući više-manje u stalnom kontaktu s običnim krajiškim svijetom. Međutim, teritorijalna identifikacija i vojnoprovincijske hrvatske konotacije, kao i utjecaj rimokatoličkog konfesionalnog identiteta, rezultiraju time da se već oko 1750. godine zapažaju prve naznake njihove protonacionalne kroatizacije. Takvi procesi društvenih raslojavanja, političko-povijesnih shvaćanja i etnokonfesionalizacije imat će dalekosežne posljedice na nacionalno-integracijske procese u bačkih i primorsko-ličkih Bunjevaca.
Stevan Mačković, prof. pov.: Hrvati Bunjevci u javnim službama u Subotici (1918. – 1941.)
Subotički Bunjevci u međuraću činili su relativnu većinu u populaciji grada, no nisu uspijevali taj omjer dosegnuti i u lokalnim javnim službama. Tko je od njih činio taj stalež činovnika te kakav je bio njihov položaj kao javnih službenika – državnih ili gradskih – prati se i analizira, kako u načelu, tako i na mnogobrojnim konkretnim primjerima. Obrađene su tako službe uprave, počevši od čelnih ljudi grada – gradonačelnika i velikih župana – zatim pravosuđe, policija kao i druge ustanove u nadležnosti države ili grada. Time se pokušavaju sagledati razlozi zbog kojih oni nisu zauzimali ta mjesta sukladno svojoj brojnosti.
Crkveno-kulturna povijest
Dražen Skenderović, mag. theol.: Lajčo Budanović i njegova skrb za novouspostavljenu Bačku apostolsku administraturu (1923. – 1941.)
U izlaganju se na temelju postojeće literature i arhivske građe koja se čuva daje prikaz duhovnog i pastoralnog djelovanja apostolskog administratora Lajče Budanovića. U prvom se dijelu izlaganja donosi povijesni pregled situacije oko uspostave Bačke apostolske administrature i problem između državnih vlasti i katoličkog episkopata oko izbora kandidata za upravitelja nove apostolske administrature. U drugom se dijelu izlaganja donosi prikaz rada apostolskog administratora Lajče Budanovića s posebnim osvrtom na ustroj administrativnog aparata. Posebno se prikazuje skrb za ustroj novih župa i vikarija na seoskim i salašarskim sredinama, gradnju novih crkava, briga za školovanje svećeničkih kandidata i pravni položaj Bačke apostolske administrature. U izlaganju će biti prikazana i situacija oko oduzimanja posjeda Bačke apostolske administrature prilikom agrarnih reformi u Kraljevini SHS/Jugoslaviji te poseban doprinos Lajče Budanovića na kulturnom uzdizanju Hrvata u Vojvodini kroz društveno-kulturni rad mladih svećenika, katolički tisak i katoličke udruge. 
Mr. sc. Ivan Armanda: Biskup Lajčo Budanović i hrvatski ogranak Družbe sestara Naše Gospe
Početkom sedamdesetih godina XIX. stoljeća kaločka Družba sestara Naše Gospe osniva po Bačkoj svoje samostane i u njima otvara škole s mađarskim nastavnim jezikom. Većina sestara koje su ispočetka djelovale u Bačkoj bila je mađarskoga podrijetla, ali je ubrzo počeo rasti i broj domaćih zvanja. Ipak, i hrvatske su sestre morale predavati na mađarskom jeziku, koji je ujedno bio službeni u samostanskoj administraciji i u svakodnevnoj komunikaciji među sestrama. S vremenom je to počelo stvarati probleme, koji će kulminirati u doba Prvoga svjetskog rata i poraća. Vrhovna poglavarica Družbe, koja je stolovala u Kaloči, nije mogla više posjećivati sestre u Bačkoj ni pismeno s njima komunicirati, pa stoga ni upravljati samostanima na tom području. Većina sestara mađarske nacionalnosti vraćala se u svoju domovinu, a bunt onih koje su ostale u Bačkoj odrazio se na redovnički život u samostanima i na apostolat te zabrinuo biskupa Lajču Budanovića. Svjestan problema u kojima su se našle sestre u Bačkoj, odlučio im je pomoći. Prvo je radio na uspostavi provincije u Bačkoj, a kad mu to nije uspjelo zauzeo se za odvajanje bačkih samostana od kaločke Družbe i za uspostavu hrvatskoga ogranka Družbe u Bačkoj. To se 1930. i dogodilo. Budanović je nastavio pratiti razvoj Družbe i pomagati sestrama, osobito prvoj vrhovnoj poglavarici Družbe Anuncijati Rozi Kopunović. U izlaganju će se, na temelju arhivskih vrela i relevantne literature, sagledati uloga biskupa Budanovića u povijesti hrvatskoga ogranka Družbe sestara Naše Gospe, nastaloga u Bačkoj, što se odrazilo na apostolat te redovničke zajednice, osobito na odgojno-obrazovni rad u vjerskom i nacionalnom duhu. Budanovićeva uloga sagledat će se u svjetlu ratnih i političkih prilika te sukoba na nacionalnoj osnovi i njihova utjecaja na život i apostolat konkretne redovničke zajednice, koja će potom odigrati važnu ulogu u društvenom, kulturnom i vjerskom životu Hrvata u Bačkoj, ali i šire. Ključne riječi: Lajčo Budanović, Družba sestara Naše Gospe, Anuncijata Roza Kopunović,
Kulture sjećanja i zaborava
 
Red. prof. dr. sc. Milana Černelić: Kontinuitet i revitalizacija godišnjih običaja kao marker etnokulturnog identiteta hrvatske zajednice Bunjevaca u Vojvodini 
U izlaganju će se ukazati na kontinuitet običaja hrvatske manjinske zajednice i subetničke skupine Bunjevci u Vojvodini, poput žetvene svečanosti Dužijanca, javne manifestacije koja se održava više od jednog stoljeća u gradu Subotici, iznikle na običaju obilježavanja završetka žetve na okolnim salašima. Predstavit će se i običaji čija je revitalizacija započela osobito od 90-ih godina XX. stoljeća. Riječ je o nekim elementima božićnih običaja, prelu, ophodima kraljica i blagdanu sv. Ivana Krstitelja, koji se ne obnavljaju samo u ruralnim područjima, već i u urbanim sredinama. Ove je običaje bunjevačka zajednica odabrala kao svojevrsne reprezentativne markere svojega etnokulturnog identiteta. Na primjerima revitalizacije ovih običaja prikazat će se procesi oblikovanja njihova etnokulturnog identiteta.
Dr. sc. Slaven Bačić: 15 godina „Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca“
U članku autor prikazuje i analizira rad na dosadašnjih 14 svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, čiji se prvi svezak pojavio 2004. godine, u kojima je obrađeno prvih 15 slova abecede. Desetljeće i pol od pojave ovoga Leksikona nije samo prigoda za povijesni osvrt na nastanak Leksikona i prikaz dosadašnjega rada na njemu, opis organizacije rada na Leksikonu, prikaz pratećih aktivnosti vezanih za njegovo izlaženje i njegov utjecaj na slične leksikografske projekte. Od veće su važnosti rezultati provedene analize kvantitete, kvalitete i strukture objavljenih članaka kao i dosadašnje dinamike. Na temelju toga autor rad završava projekcijom budućih aktivnosti na Leksikonu i njihovom dinamikom.
Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak: Kultura zaborava i Hrvati iz Pokuplja i Turopolja u Banatu
U radu se prezentira pregled povijesti Hrvata koji su krajem 18. stoljeća odselili iz Pokupskog i Turopolja u Banat. Analiziraju se okolnosti koje su prethodile seljenju, proces seljenja te život u četiri banatska naselja: Boka, Neuzina, Radojevo (Klarija) i današnja rumunjska Keča. Budući da je ova skupina Hrvata suočena s dramatičnim procesom asimilacije i demografskog nestajanja, rad je pokušaj suprotstavljanja toj kulturi. Od skoro tisuću Hrvata koji su odselili, danas ih je tamo manje od stotinu. Kultura se zaborava očituje u činjenici da sve do novijeg vremena nije uspostavljen sustavni kontakt matice s ovom etničkom zajednicom. Unatoč tomu, ova je zajednica tijekom dva stoljeća uspjela očuvati bitne identitetske označitelje: jezik, kulturu, običaje i katoličku vjeru. To se može zahvaliti prvenstveno visokom stupnju svijesti o identitetu i snažnoj volji za samoorganiziranjem. Vlastitim su snagama odmah po doseljenju izgradili škole, crkve, knjižnice, društvene domove te osnovali brojna kulturna i društvena udruženja (kulturno-umjetničko društvo, vatrogasno društvo, lovačko društvo, kazališna družina, knjižnica i čitaonica, gospodarsko društvo, pogrebno društvo, Bratovština svete krunice i druga). Brze i dramatične povijesne mijene stvarale su silnice koje snažno utječu na procese asimilacije i odnarođivanja. Miran početak života u mađarskom dijelu Austro-Ugarskog carstva poremećen je događajima 1848. godine i dokidanjem feudalnih odnosa, što je bitno promijenilo ekonomski, politički i socijalni položaj ove skupine Hrvata koju su dominantno činili plemići predijalci. Potom slijedi završetak Prvog svjetskog rata kada dolazi do raspada Austro-Ugarskog carstva pa jedan dio Hrvata ostaje živjeti u Kraljevini SHS, a drugi dio u Rumunjskoj. Nakon Drugog su svjetskog rata preostali Hrvati ove skupine u novoj Jugoslaviji izvrgnuti procesima asimilacije, a dio Hrvata koji je ostao živjeti u Rumunjskoj preživljava najteže dane. U tijeku sukoba s Informbiroom svi su internirani u logor Baragan (1951. – 1956.). No unatoč svemu, u ostatcima ovog nacionalnog tijela, svjedočimo očuvanom jeziku, običajima vjeri i kulturi.
Dr. sc. Mijo Lončarić: Raznolikost hrvatskih narodnih govora u Vojvodini i njihovo geolingvističko istraživanje
Hrvati stoljećima žive na području Srbije. Najviše su naseljeni u Vojvodini, a ima ih u Beogradu i središnjoj Srbiji, ukupno po popisu oko 60.000, ali vjerojatno ih je više. Za Domovinskoga rata mnogo je Hrvata bilo prisiljeno napustiti Vojvodinu. Skupine su hrvatskoga jezika u Vojvodini: 1. govori u Srijemu, autohtoni, novoštokavski ekavski; 2. šokački zabadnobački hrvatski govori, staroštokavski ikavski slavonskoga dijalekta; 3. bunjevački; 4. štokavci u Banatu; 5. kajkavci. Općenito je najbolje poznat bunjevački dijalekt, a kajkavski govor u Banatu najslabije je zastupljen. Hrvatski su govori bili u interferenciji s drugim jezicima, narodnim govorima, svuda sa srpskim narodnim govorima i srpskim književnim jezikom. Istraživanje hrvatskoga jezika metodom lingvističke geografije znatno kasni. Hrvatski se jezik istraživao u okviru sedam višejezičnih atlasa (posebno Općeslavenski lingvistički atlas, 39 punktova; Bosansko-hercegovački dijalektološki atlas, 55 hrvatskih). U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje prišlo se 1996. godine izradi hrvatskoga jezičnoga atlasa, najvažnijega hrvatskoga filološkoga znanstvenoistraživačkoga prioriteta, što je zadatak dijalektologije XIX. stoljeća. Atlas obuhvaća i hrvatske govore izvan Hrvatske te jezike manjina u Hrvatskoj. Uz istraživanje na terenu izrađuju se fonološki opisi punktova. Mreža za Hrvatski jezični atlas predviđa oko 415 hrvatskih punktova (odabranih mjesnih govora u mreži Atlasa) – Hrvatska 300 + BiH 55 + dijaspora 63 (od toga ča 110, kaj 109, što 190; dijaspora: Italija 2, Crna Gora 4, Kosovo 2, Češka 1, Slovačka 3, Austrija 10, Slovenija 5, Mađarska 17, Srbija 14, Rumunjska 5). Trebalo je terensko istraživanje završiti za 5 – 8 godina. Zbog izostanka financiranja istraživanje još nije završeno – istraženo je 3/4 punktova. Nisu istraženi svi kajkavski (20, petina), ni štokavski (70, trećina), iako su većina Hrvata štokavci. U Srbiji su predviđeni punktovi: 403. Tavankut, 403a. Subotica, 403b. Bikovo, 404. Bački Monoštor, 404a. Svetozar Miletić (Lemeš), 405. Sonta, 406. Bač, 407. Kukujevci, 408. Beočin, 409. Hrtkovci, 410. Golubinci, 411. Surčin, 412. Starčevo (ili Opovo), 413. Boka /kaj/ (samo je on istražen).
Doc. dr. sc. Mario Bara: Socijalna dimenzijaa sjećanja i zaborava na primjeru etnonima Hrvat u Vojvodini
Grupni identiteti i sjećanja neka su od središnjih pitanja sociologije i drugih, srodnih društveno-humanističkih znanosti. Jednom od najstarijih društvenih institucija može se smatrati etnička institucija za koju se vezuje vjerovanje u zajedničko podrijetlo, privrženost grupi i zajedničko ime njezinih članova. Etnička institucija tako je stvaratelj i čuvar znanja koja je članovima neke grupe nužna kako bi opstali kao kolektivni identitet. Uz kolektivni su identitet neraskidivo vezana kolektivna sjećanja koja su dinamična, konstruktivistička i oblikuju se situacijski, socijalnom interakcijom i promjenjivoga su značenja s obzirom na promjene društvene (i političke) okoline. Snažan utjecaj na njihova tumačenja, selektivno usvajanje ili zaborav imaju brojni društveni akteri s koncentracijom najveće moći u tome procesu među političkim elitama. Namjera je ovoga rada ukazati na socijalnu dimenziju kolektivnoga sjećanja i zaborava na primjeru etnonima Hrvat u Vojvodini. U prvome se dijelu rada predstavlja teorijska perspektiva kolektivnoga sjećanja te utjecaj različitih društvenih aktera na dimenzije sjećanja. Drugi je dio rada posvećen primjerima hrvatskoga etnonima na području današnje Vojvodine od srednjega vijeka do suvremenosti te kako su se mijenjala kolektivna sjećanja na isti. Zbog nedovoljne istraženosti teme, nepostojanja institucionaliziranih oblika sjećanja unutar hrvatske zajednice, ali i selektivnoga pristupa sjećanju ili institucionalnoga zaborava od strane državnih aktera, prisutnost je hrvatskoga stanovništva na prostoru današnje Vojvodine i Srbije bila negirana, ignorirana ili podložna manipulacijama. Znanstveno-stručni skup Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini: povijesni i suvremeni procesi Zagreb, 9. listopada 2019.Hrvatsko katoličko sveučilište
 
Powered by WordPress.