Iz neobjavljene knjige „U potrazi za korijenima Sekulića“ autora Kristijana Sekulića: Naša imena i prezimena

HRVATSKE NOVINE
Typography

Ovu knjigu posvećujem svim mojim pretcima zahvaljujući kojima i ja postojim ali i živim srodnicima sa kojima djelim neraskidivu sponu života, te onaj prekrasni osjećaj pripadnosti jednom neupitnom indetitetu, usprkos višestoljetnim razlikama, koje su nam nametnuli tuđini na našoj zemlji.   

 

Ljudi su se od pamtivjeka indenficirali svojim osobnim imenom. Ono je stoljećima zadovoljavalo potrebu za indentificiranjem u grupi kao jedinstveni član imenske formule. Prezime kao ime preko imena služi da bi se određena osoba izdvojila iz grupe i indentificirala  kao pripadnik jedne obitelji. Do 12. stoljeća, Hrvati nisu imali prezimena. Ono što su kao pluralni imenski likovi Kačić, Kukar, Šubić itd.  predstavljali nije bilo prezime u današnjem smislu. 
 
NAŠA IMENA I PREZIMENA 
Imati svoje ime i prezime, znači biti, postojati, zauzeti svoje mjesto u svijetu razumnih bića ali u taj svet ne dolazimo svojom voljom. Kao što se ne pitamo ni kada ćemo se roditi, ko će nam biti roditelji, kom narodu i rasi ćemo pripadati, u kojoj državi ćemo se roditi itd. isto se odnosi i na našu nemogućnost utjecaja na izbor imena i prezimena. Već samim dolaskom na svijet, mi smo zavedeni i upisani sa svim pratećim generalijama bez ikakvih saznanja o tome. Ono što je paradoks leži u činjenici da mnogi ljudi nose imena koja im ne pristaju jer ne podražavaju njihov karakter. Kod nas je česta pojava da se djeci nadevaju imena po njihovim djedama, što je uglavnom slučaj sa muškom djecom. Usled mnogih seoba, migracija i asimilacija u novoj sredini, ta su imena nekad teret jer su anahrona, zastarela i ne odgovaraju prilikama našeg vremena. Stvar je jednostavna, ono što je bilo dobro i posve normalno pre 100 godina, danas je anahrono i čak nepoželjno. 
Postoje između ostalog i vjerovanja da nije dobro da dijete nosi  ime preminule osobe, jer se time ono veže za život prethodnika i nije u potpunosti slobodno da bez tereta iz prošlosti korača putem svog života. Nasuprot ovom mišljenju ima uvjerenja da je dobro djetetu dati ime po nekom prethodniku, jer će time ono dobiti duhovnog čuvara i zaštitnika. Ovo vjerovanje se očituje na neki način i u slavljenju imendana, koje se kod katolika više vezuje za praznik istoimenog sveca zaštitnika. U biti, kroz ovaj običaj se projavljuje pagansko vjerovanje da potomak u jednom ili više predaka uživa duhovnu zaštitu od zlih sila i nedaća na ovom svijetu. Pagani su se u svojim molitavama redovno obraćali bogovima i boginjama, dobrim duhovima, totemima - životinjskim duhovima zaštitnicima u zavisnosti od potreba ali i duhovima svojih predaka, koji su po njihovom uvjerenju dijelili isti krug života. Kod hrišćana je ova praksa nastavljena, tako da se vjernici često mole za svoje pokojne. Njih se spominje na liturgijama ( kod pravoslavaca i grkokatolika ) ili im se posvećuju pojedinačne svete mise ( kod rimokatolika ). Po hrišćanskom učenju, preminuli nisu zapravo mrtvi jer su njihove besmrtne duše nastavile da žive nakon smrti tela. To je takođe shvatanje da postoji večni krug u spoju nebeskog i zemaljskog a da su mistične veze između nebeske i zemaljske crkve u biti neraskidive.
U kulturi američkih Indijanaca iz prerije, postojao je običaj da se dječaku nadene prvo ime do doba njegovog punoletstva kada će na osnovu svoje vizije, nekog podviga ili karaktera dobiti drugo ime koje će biti priličnije odrasloj osobi. To drugo ime je bilo na neki način potvrda njegove osobnosti, koja će ga pratiti do kraja života. Koliko je ovo pitanje bilo važno, svedoči i činjenica da je svako novo imenovanje mladića bilo praćeno budnim okom plemenske zajednice, veća staraca i njegovih roditelja. Legendarni poglavica Bik Koji Sedi iz plemena Oglala Hunkpapa Lakota se u dečačkom dobu zvao Jazavac Koji Skače, jer je bio sitne građe ali vrlo okretan i nemiran. Ludi Konj se u dečačkom dobu zvao Kovržavi jer je imao kovržavu kosu što je bilo netipično za Indijance. Američki starosjedeoci nisu imali prezimena ali su namjesto njih ponosno istjecali svoju pripadnost obiteljskom klanu, plemenskoj zajednici i svom narodu kome su pripadali. Sa prodiranjem belaca na nekada neprikosnovenu indijansku teritoriju, postupno su se događale i promjene u pogledu ovog pitanja. One indijanke koje su u braku sa belcima dobijale djecu su gotovo uvek imala svoja indijanska imena, ali su sada bila dodatno obilježena imenom i prezimenom u tradiciji njihovih očeva. Jedan od takvih je bio i Quanach Parker čuveni poglavica Komanča, koji se odrekao pogodnosti očevog nasljedstva i odabrao da dijeli sudbinu naroda svoje majke. On je uzaludno ratovao protiv bijelih lovaca na bizone, doseljenika i vojske Sjedinjenih Država u nastojanju da ih otjera sa svoje zemlje i spasi velika krda bizona od istrebljenja. 
Kada su veliki ratovi protiv Indijanaca bili završeni, preživeli su sabijeni u rezervate i sada su se morali priviknuti na nove uvjeta života. U nastojanjima da se Indijanci asimiliraju, bijelci su njihovu djecu na silu odvlačili u svoje škole kako bi realizirali svoj program potpune asimilacije koja je imala za cilj da obriše sve tragove njihove kulture i religije. Djeci su nasilno menjana imena, na silu su pokrštavana u hrišćane i bilo im je zabranjeno da između sebe govore svojim jezikom. Kroz obrazovni sustav su im usađivane vrijednosti belačke kulture i to je bio poslednji napor američke administracije da do kraja slomi svaki vid indijanskog otpora kroz brisanje njihovog indetiteta. Kao posljedicu toga danas imamo Indijance koji nose dva imena: Charles Eastman Ohyessa, George Standing Wolf ( George Uspravni Vuk ), Kayce Good Buffalo ( Kayce Dobar Bizon ), Tim White Eagle ( Tim Beli Orao ) itd, a neretko i one Indijance koji u potpunosti imaju belačka imena i prezimena kao što su: Russel Means, Leonard Peltieue i mnogi drugi. U ogromnoj većini su srećom još uvek oni Indijanci, koji nemaju prezime formirano po matrici anglo – američke ( belačke ) kulture koja je preneta iz Evrope. Njima prezimena i nisu potrebna jer uz nametnuto „hrišćansko“ ime koje prati i indijansko sa dubljim značenjem, pripadnost plemenu i klanu je ono što određuje njihov stvarni indetitet u cjelosti. 
Iz perioda pre pokrštavavanja pagana nemamo podataka da su djeca najpre dobijala jedna imena a potom sa svojim ulaskom u pubertet neka druga, koja su trebala da zasluže. Izgleda da su svojoj djeci imena nadjevali roditelji, što je bio izbor koji su poštovali ostali članovi plemena. U to vreme još nije bilo prezimena, ali se znalo da je dotični dječak sin nekog poštovanog ratnika ili  unuk  ratnika iz određenog klana ili plemena. Pošto su bili pagani nisu imali potrebu da svoju novorođenu djecu krste i krizmaju, ali su svakako proslavljali rođenje svog djeteta ( posebno rođenje muškog nasljednika ) dok su od strane vračeva i plemenskih glavešina sigurno bili blagosiljani. Novorođena djeca su bila darivana uz zazive dobrim božanstvima, bogovima i duhovima predaka i sigurno da je bilo obredno - magijskih rituala u njihovoj zaštiti od svih loših utjecaja. Za pagane je međutim posebna pažnja poklanjana polnom sazrevanju mladih te je njihov ulazak u svijet odraslih bio praćen brojnim ceremonijama, obrednim ritualima i slavljem čitave plemenske zajednice. Imena kod pagana su obavezno nosila u sebi neko značenje i za razliku od današnjih stanovnika Balkana, pagani nisu svojoj djeci kao po matrici serijski dodeljivali ista imena, kao što je to danas praksa. 
Kod nas je nešto slično u pogledu plemenske pripadnosti pojedinih porodica na prostorima Hercegovine, Crne Gore i Albanije. Iako su sa novim tekovinama života, brojne familije napustile svoja plemenska ognjišta – domicilna boravišta, svest o pripadnosti klanu ili plemenu je još uvek prisutna. Ako bi vam neki Sekulić rekao da njegova grana pripada crnogorskom plemenu Komana, onda je to najslikovitiji dokaz o ostatku drevnog plemenskog ustrojstva, koje je nekad bilo široko rasprostranjeno na tlu stare Evrope i među drugim narodima. Na našem prostoru su se stvari po pitanju imena odvijale nešto drugačije i samo na prvi pogled nemaju dodirnih točaka sa slučajem Indijanaca. U plemenskim zajednicama naroda na Balkanu su važila ista načela u organizovanju društvenog i socijalnog života kao kod većine Indijanaca. Iz perioda pre pokrštavavanja pagana nemamo podataka da su djeca najpre dobijala jedna imena a potom sa svojim ulaskom u pubertet neka druga, koja su trebala da zasluže. Izgleda da su svojoj djeci imena nadjevali roditelji, što je bio izbor koji su poštovali ostali članovi plemena. U to vrijeme još nije bilo prezimena, ali se znalo da je dotični dečak sin nekog poštovanog ratnika ili  unuk  ratnika iz određenog klana ili plemena. Pošto su bili pagani nisu imali potrebu da svoju novorođenu djecu krste i krizmaju, ali su svakako proslavljali rođenje svog djeteta ( posebno rođenje muškog nasljednika ) dok su od strane vračeva i plemenskih glavešina sigurno bili blagosiljani. Novorođena djeca su bila darivana uz zazive dobrim božanstvima, bogovima i duhovima predaka i sigurno da je bilo obredno - magijskih rituala u njihovoj zaštiti od svih loših utjecaja. Za pagane je međutim posebna pažnja poklanjana polnom sazrijevanju mladih te je njihov ulazak u svet odraslih bio praćen brojnim ceremonijama, obrednim ritualima i slavljem čitave plemenske zajednice. Imena kod pagana su obavezno nosila u sebi neko značenje i za razliku od današnjih stanovnika Balkana, pagani nisu svojoj djeci kao po matrici serijski dodijeljivali ista imena, kao što je to danas praksa. 
Stara paganska imena su u sebi nosila mnoga značenja sa osloncem na osobine svojih predaka koja slave hrabrost, moć, snagu i dobro zdravlje. Oni su u prirodi ili u njenim pojavama takođe pronalazili inspiraciju za izbor imena a nije bilo neretko da su po ugledu na neke poštovane životinje davanjem njenog imena nastojali svom potomku preneti i njene osobine. Iz tog vremena su nam ostala i neka stara muška imena u spomen, koja su kroz vekove odolela kasnijoj hristijanizaciji kao što su: 
Balša, Bodin, Bor, Boris, Borna, Borut, Borivoj, Borisav, Marisav, Blagoje, Svatopluk, Časlav,Držislav, Svetislav,  Mislav, Domagoj, Dušan, Gorazd, Gvozd, Svetopluk, Vid, Vidoje, Vukobrat, Vuk, Kurjak, Miroslav, Vatroslav, Vladislav, Stanislav, Branislav, Hranislav, Višeslav, Vojislav, Radoslav, Mislav, Zdeslav, Kazimir, Kocelj, Trpimir, Čedomil, Čedomir, Bogumil, Bogoljub, Dragoljub, Božidar, Bratomir, Branimir, Ratomir, Ljubomir, Ljubimir, Stratimir,  Zlatomir, Mutimir, Krešimir, Kazimir, Zvonimir, Stanimir, Vojnomir, Vladimir, Ognjen, Pribin, Velibor, Dalibor, Dragaš, Miloš, Vlad, Nenad, Svetozar, Miodrag, Rastko, Ratko, Strahinja, Sava, Uglješa  itd. Sa ugledom na staroslavenske korijene postoji i serija imena novijeg datuma u kojima nema vidljivo stranih utjecaja a zajedničko im je što se sva završavaju sa sufiksom "an". Neka od njih su i ova imena koja se često sreću i kod Srba i kod Hrvata: Dušan, Dragan, Dejan, Stojan, Zoran, Goran, Vladan, Radan, Radovan, Markan, Milovan, Bojan, Bogdan, Prodan, Jablan, Vedran, Slobodan, Zvezdan itd. Ono što je posebna odlika većine tradicionalnih slavenskih muških imena jeste da su u njima prepozanata tri najčešća sufiksa: "Ljub" - "slav" - "mir"  i dvoslovna: "an". Nije tendenziozno uočiti kako se u ovim sufiksima pronosi značajna poruka o nosiocima nekog od ovih slavenskih imena. Te su poruke zapravo očita ilustracija o ljubavi starih Slavena prema svojim sinovima, koju poslovično i danas Germani doživljavaju kao “preteranu i neshvatljivu” a što u prizmi ovakvog gledišta rezultira “pogrešnim odgojem” u čemu svakako ima istine. Slaveni su dakle iznad svega voljeli svoje sinove i očigledno je da su u nadjevanju imena koristili najlepše pojmove iz svog jezika sa dubljim značenjem. Ta su značenja pronosila očitu poruku u imenima koja su bila izgrađena na dualističkoj osnovi, spajanjem dva pojma. U sufiksima tih imena su dakle najčešći pojmovi koji ukazuju na Ljubav, ljubljenost, ljubljenje, slavu – slavno ime stečeno zaslugama u ratu ili miru, ali i mir koji su kasnije pokršteni Slaveni iznad svega cenili i koji su nastojali da održavaju zarad prosperiteta svojih obitelji, plemena i čitavog naroda. Ženska staroslavenska imena su bila još više vezana za prirodu, te se u izboru njihovih imena neretko obraćala pažnja na svijet flore i faune, zemljovidni pojam, nadu u dobro zdravlje, dug život i slavlje ali i vremenske prilike. Nabrojaću samo nekoliko najpoznatijih i najšešćih imena kao što su: Cveta, Ruža, Ružica, Jorgovanka, Jadranka, Jasminka, Višnja, Bosiljka, Rada, Dušica, Draginja, Bojana, Drina, Una, Gorica, Sava, Vuka, Marica, Leposava, Jelena, Slavujka, Slavica, Slava, Rosa, Zora, Zorica, Zorka, Nada, Nevena, Nevenka, Vedrana, Vera/Vjera,Vjeroslava, Vesna, Branislava, Radosava, Radoslava, Smiljana, Liljana, Milosava, Borka, Dostana, Kosana, Jelisavka, Nadežda  itd. U katalogu muškog imenoslova nema znatnijeg broja imena izgrađenih na ovom principu ali je vredno spomenuti nekoliko postojećih kao što su: Jorgovan, Rade, Neven, Cvetko … ( flora ), Golub, Vuk … ( fauna ),  Bojan, Sava/o, Jadranko…  ( zemljovidni pojam )
 
Nastavlja se
 
Powered by WordPress.