U Domu Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) 15. srpnja obilježena je tridesetdruga obljetnica osnutka Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, kojoj je nazočilo 30-ak članova i simpatizera te stranke.
Hrvati u Srbiji su sami pokazali odlučnost i očitovali se o svojoj budućnosti 15. srpnja 1990. godine, do kada nije postojala niti jedna institucija s hrvatskim predznakom. Od osnutka do danas bilo je važno ostati i opstati. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) je odigrao veliku ulogu u očuvanju identiteta Hrvata u Vojvodini, Srbiji.
Da bi se na pravi način ocijenio osnutak, a i djelovanje, DSHV a moramo se malo vratiti u povijest i priznati činjenicu da do 15. srpnja 1990. godine u Vojvodini nije postojala niti jedna institucija s hrvatskim predznakom.
Raspadom Jugoslavije hrvatska zajednica u Vojvodini nalazi se na početcima jer je, po tko zna koji put, na ovim prostorima prekinut kontinuitet političkog i kulturnog djelovanja Hrvata.
U Subotici je, 13. svibnja 1990. godine, utemeljen „Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske političke organizacije“. Predsjednik inicijativnog odbora je bio Julije Skenderović. U inicijativnom odboru su bili još i: Bela Tonković, Antun Skenderović, dr. Ljudevit Vojnić Tunić, Ivanka Skenderović, Bogoljub Kujundžić, Mate Dulić, Josip Gabrić, Stanka Kujundžić, Antun Matarić, vlč. Marko Vukov, vlč. Marijan Đukić, Marko Dulić, Joso Anišić... Oni su utemeljili DSHV; izabrali su ime stranke, odredili hrvatski grb za znak stranke, izradili statut i program stranke i odredili dan osnivačke skupštine.
U nazočnosti oko četiri stotine osnivača iz cijele Vojvodine, u Subotici je, u amfiteatru Radničkog univerziteta, održana osnivačka skupština DSHV a. Trajala je oko četiri sata. Taj 15. srpanj je „dan za historiju“, kako su govorili mnogi, i „bit će zapisan zlatnim slovima u povijest Hrvata“. Subotica je, po izgovorenim riječima, tog dana bila najhrvatskiji grad na svijetu. Poslije punih pola stoljeća vojvođanski su se Hrvati, i pored svih iskušenja koja su prolazili, okupili oko svoje političke stranke. Za predsjednika je izabran Bela Tonković.
DSHV je utemeljen na načelima dragovoljnosti. Statutom je određeno da je to institucija u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u Vojvodini), radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva. U statutu stranke je zapisano da će se stranka za navedene ciljeve boriti isključivo parlamentarnom demokracijom. Šireći napredne političke ideje i domoljublje okupit će i dobiti potporu većine vojvođanskih Hrvata.
Nekorektno bi bilo ne spomenuti ljude koji su nazočili osnivačkoj skupštini DSHV a te inicirali osnutak podružnica i mjesnih organizacija: Ivan Poljaković, Marijana Čović, Milivoj Prćić, Jelena Prćić, Josip Sudarević, Josip ivanković, Blaško Vuković, Antuš Balažević, Vladimir Perić, Marko Vukov, Ivan Stipić, Ivica Čović, Stipan Stantić, Martin Bačić, Grgo Piuković, Martin Gabrić, Vince Dulić, Pero Benčik, Nikola Buljovčić, Marko Berberović, Andrija Ivanković, Joso Orčić, Tome Kopilović, Petar Dulić, Franjo Ivanković, Josip Bačlija, Ivan Tumbas, Tomislav Pehar, Josip Sudarević, Blaško Temunović, Zlatko Ifković, Nada Sudarević, Ivan Mandić, Marko Vuković, Albe Kujundžić, Stanko Vaci, Antun Kujundžić, Stipan Knezi, Zoran Čota, Antonija Čota, Mata Matarić, Jozo Kolar, Josip Budimčević, Ivan Kozbašić, Zdenko Buntić, Branko Melvinger, Josip Sabljak, Gabrijel Hlad, dr. Milan Bićanić...
Neposredno nakon osnutka, u kolovozu iste godine, počelo je kao mjesečnik izlaziti glasilo stranke „Glas ravnice“. Nedugo zatim osnavan je i pomladak - Mladež DSHVa.
Ubrzo po osnutku DSHV je osnovao podružnice u Subotici (tri), Somboru, Petrovaradinu, Plavni, Kukujevcima, Novom Slankamenu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu, Sremskoj Kamenici, Baču, Sonti. Osnovane su i mjesne organizacije DSHV a: Gat, Aleksandrovo, Mali Bajmak, Bajnat, Tavankut, Đurđin, Žednik, Mala Bosna, Svetozar Miletić, Bezdan, Bački Monoštor, Vajska, Sot, Gibarac, Ruma, Beška, Surčin...
DSHV je napravio pravno uređenje statusa Hrvata i samouprave Hrvata u okviru kulturne autonomije. Službeni zahtjev za kulturnom autonomijom Hrvata upućen je Skupštini Republike Srbije 31. svibnja 1991. godine, a Skupštini AP Vojvodine 22. lipnja 1993. godine. Na prijedlog DSHV a, 4. studenog 1993. godine u općinu Subotica je u službenu uporabu uveden hrvatski jezik. Inicirali su nastavu na hrvatskom jeziku u Subotici i okolnim mjestima na razini od osnovnoškolske do srednjoškolske nastave, a u Srijemu i Podunavlju sate hrvatskog jezika sa elementima nacionalne kulture.
Na prijedlog DSHVa Skupština AP Vojvodine je osnovala Novinsko-izdavačku ustanovu „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji se financiraju iz vojvođanskog proračuna.
Intezivno se radilo na internacionalizaciji hrvatskog pitanja na međunarodnom planu (učešće na Londonskoj Konferenciji) gdje uspjeh nije izostao. DSHV se također uključio i u rad Federalne unije europskih manjina i uspostavio suradnju sa Hrvatima diljem svijeta, uključivši se u rad Hrvatskog svjetskog kongresa.
Ostaće zabilježeno da je DSHV u svojoj 32. godišnjoj povijesti imao tri predsjednika koji su obnašali fukcije pod različitim povijesnim i političkim uvjetima, te se to mora uzeti u obzir kada se vrednuju rezultati koje su postigli. Prvi predsjednik Bela Tonkovića je obnašao od osnutka do 2003., a poslije njega je dipl. inga. Petra Kuntića bio na funkciji od 2003.-2015., 2015. izabran je i treći predsjednik publicista i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov.
U svojoj povijesti DSHV nikada nije bio bez svoje vijećničke grupe u Skupštini grada Subotice do izbora 2016., za vrijeme Tomislava Žigmanova.
Danas poslije stanke od dvije godine imaju zastupnika u Skupštini Srbije, ali je činjenica da više nisu politički čimbenik koji odlučuje u Subotici, Somboru, Srijemskoj Mitrovici.
No, mora se reći, da je tijekom postojanja i djelovanja bilo i krivih procjena, nesuglasica, nesporazuma i razlaza. DSHV je bio i ostao institucijom hrvatskog naroda u Srbiji.
I.
