Značajne osobe podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (7)

Znanost
Typography

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca pripada tipu specijalnih leksikona, i to po dvjema osnovama: njegovu posebnost ne čini samo zemljopisno područje na koje se odnosi nego mu posebnu dimenziju daje i to što se u zadanome teritorijalnom okviru usredotočuje na pojave i osobe koje imaju (i) hrvatski karakter. Kao takav, on nastoji obuhvatiti ne samo Bunjevce i Šokce u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke nego i u cijelome povijesnom ugarskom Podunavlju  

 
BULJOVČIĆ, Petar (?, prije 1870. – ?, nakon 1907.), slikar. Slikanju ga je poučavao Lajos Solymosi, a kako se pokazalo da je talentiran, subotičko gradsko vijeće dodijelilo mu je 1884. stipendiju, koju će primati iduće dvije godine. Nije poznato gdje je učio slikanje, ali malobrojne sačuvane slike, koje se stilski mogu svrstati u kasnu romantiku, svjedoče o dobroj tehnici i crtačkoj vještini. 
Slikao je ponajprije religijske teme te portrete prema narudžbi. Od slikarstva nije mogao živjeti te se izdržavao soboslikarstvom, a ime mu je navedeno i u adresaru soboslikara Maluševa iz 1906. Nekoliko se njegovih slika čuva u subotičkome Gradskom muzeju i u privatnim zbirkama, a poznato je da je poslije smrti Boze Šarčevića 1900. naslikao njegov portret prema narudžbi Pučke kasine. 
Lit.: S. Malusev, Szabadka sz. kir. város czím– és névjegyzéke, Szabadka, 1906; Kalendar Hrvatske riječi, Subotica, 1952; T. Gajdos, Szabadka képzőművészete, Subotica, 1995; A. Sekulić, Umjetnostigraditeljstvo bačkih Hrvata, Zagreb, 1998; Sacra conversatione (katalog izložbe djela sakralne, mitološke i alegorijske tematike iz likovne zbirke Gradskog muzeja), Subotica, 2001. 
Lj. Vuković
 
BURIĆ, Dragutin (Zagreb, 16. X. 1907. – Novi Sad, 25. VI. 1984.), operni pjevač. U rodnom gradu pohađao je trgovačku školu, no ubrzo se opredijelio za operno pjevanje. Studirao je kod tadašnjih najboljih zagrebačkih pedagoga za solo pjevanje – Ade Dietrich i Milivoja Kučića. Pjevačku karijeru tenora počeo je 1938. u opernom zboru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Još kao zborni pjevač dobivao je složenije solističke uloge, a nekoliko godina poslije postao je i solistom. Godine 1946. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Subotici, gdje tumači glavne tenorske uloge u operetama, a godinu dana poslije odlazi u Operu Srpskoga narodnog kazališta u Novi Sad, gdje će ostati sve do umirovljenja 31. XII. 1963. Gostovao je i u drugim opernim kućama u Jugoslaviji te nastupao kao koncertni pjevač. 
Ostvarujući mnogobrojne zapažene uloge, znatno je pridonio bogaćenju repertoara i kvalitete novosadske opere. Njegova najuspjelija ostvarenja bile su lirske tenorske uloge, posebice Alfreda i Vojvode (G. Verdi, Traviata i Rigoletto), Fausta (u istoimenoj operi Ch. Gounoda), Werthera (u istoimenoj operi J. Masseneta), Rodolfa, Cavaradossija i Des Griexa (G. Puccini, La bohčme, Tosca i Manon Lescaut), Lenskoga (P. I. Čajkovski, Evgenij Onjegin), Juranića (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinski), Kulina (I. Bajić, Knez Ivo do Semberije) i Miće (J. Gotovac, Ero s onoga svijeta). Za svoje je umjetničke domete i prinose opernoj umjetnosti u Vojvodini dobio nekoliko priznanja, među kojima je i Zlatna plaketa 1972. u povodu 25. obljetnice obnove novosadske opere. 
Lit.: Politika, Beograd, 27. VI. 1984; Almanah pozorišta Vojvodine, br. 82/83, 83/84, 84/85, Novi Sad, 1987; Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, 1989. 
A. Čota
 
BURNAĆ, Ivan (Bátori, János) (Čonoplja, 17. V. 1841. – Budimpešta, 25. V. 1900.), svećenik i kulturni djelatnik. Teologiju je svršio u Kalači, no prije nego što je 1868. zaređen za svećenika, u rodnom je selu 1866./67. djelovao kao pomoćni učitelj. Nakon ređenja obavljao je službu kapelana u Fancagi, Kecelu, Baji, Aljmašu, Lemešu i Somboru. U Baji je 1875. pokušao izdavati kalendar Bunjevačka i šokačka Danica, ali u tome nije imao uspjeha. Nakratko je napustio svećenički red te je u Budimpešti radio kao financijski činovnik, no ubrzo se vratio među svećenike, promijenivši ujedno prezime u Bátori.
 Kateheta somborskih osnovnih škola postao je 1882., a u tom je gradu iste godine pokrenuo i list Bunjevac, što je Ivan Antunović primio s tolikim oduševljenjem da je bio spreman odustati od pokretanja Nevena, na čemu je radio skupa s Mijom Mandićem. U svojem je listu Burnać objavio više poučnih i drugih članaka, no prekritičko stajalište o upravo tad objavljenoj Antunovićevoj Razpravi stajalo ga je ugleda među čitateljima. List je zbog toga izgubio potporu i pretplatnike te je vrlo brzo i prestao izlaziti. Burnać je 1886. postao kapelanom u subotičkoj župi sv. Terezije zatim administratorom u Boršodu, a 1893. župnikom u Santovu. 
Tijekom priprema za mjesnu proslavu tisućljeća madžarske državnosti 1896. inzistirao je na tome da i santovački Hrvati sudjeluju na svečanome madžarskome misnom slavlju, čemu su se mnogi protivili. Nakon Burnaćeve prijave vlastima, neki su od njih utamničeni i zlostavljani. Njegova molba da se poveća broj misa na madžarskom jeziku, koju je iste godine uputio Kalačko-bačkoj nadbiskupiji, raspirila je višegodišnji spor madžarskih i šokačkih vjernika, zbog kojega je dio santovačkih Šokaca poslije i prešao na pravoslavlje (»santovački slučaj«). 
Na vlastit zahtjev umirovljen je 1897., nakon čega ponovno odlazi u Budimpeštu, gdje je i umro. Zapamćen je ponajprije kao madžarizator, a kao takva spominju ga i pučke te druge pjesme (npr. Nebo plače od Miše Jelića). 
Lit.: P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930; M. Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); Ž. Mandić, Santovci su rekli: ne, Hrvatski glasnik, Budimpešta, 19. IX. 1996; Hrvatski književnici u Mađarskoj: Mišo Jelić (prir. Ž. Mandić), Budimpešta, 2002; http: //www. asztrik. hu/archivum/kfl1/1c. htm#b 
M. Grlica i Đ. Lončar
 
BURNAĆ, Ivan (Čonoplja, 24. XI. 1926. – Sombor, 5. XII. 2005.), društveni djelatnik. Sin Marijana i Lize, rođ. Jozić. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a gimnaziju u Somboru. Diplomirao je 1963. na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Obnašao je dužnost općinskog suca za prekršaje u Apatinu te starješine Općinskog organa za prekršaje u Somboru. Bio je tajnik Društva filatelista u Apatinu I Somboru, dopredsjednik Saveza filatelista Vojvodine i član predsjedništva Saveza filatelista Jugoslavije. 
Za svoj je filatelistički rad nagrađen srebrnom i zlatnom značkom vojvođanskog saveza i zlatnom značkom srbijanskoga. Izlagao je na mnogim filatelističkim izložbama – lokalnim, republičkim, saveznim i međunarodnim – te dobio mnogobrojna priznanja. Bio je ujedno član organizacijskih odbora više filatelističkih izložaba. Povremeno je objavljivao napise o filateliji i drugim temama u lokalnom tisku (u apatinskom Glasu Komune, Somborskim novinama, somborskom Miroljubu, Biltenu Saveza filatelista Vojvodine, Filatelistu Saveza filatelista Srbije i Filateliji Hrvatskoga filatelističkog saveza). Bio je član Upravnog odbora Hrvatskoga kulturno-umjetničkog društva Vladimir Nazor u Somboru, te član uredništva glasila tog društva Miroljub. 
Đ. Lončar
 
Powered by WordPress.