Značajne osobe podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca(5)

Znanost
Typography

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca pripada tipu specijalnih leksikona, i to po dvjema osnovama: njegovu posebnost ne čini samo zemljopisno područje na koje se odnosi nego mu posebnu dimenziju daje i to što se u zadanome teritorijalnom okviru usredotočuje na pojave i osobe koje imaju (i) hrvatski karakter. Kao takav, on nastoji obuhvatiti ne samo Bunjevce i Šokce u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke nego i u cijelome povijesnom ugarskom Podunavlju  

 
 
BERNARDIN IZ BAJE (Baja, oko 1690. – Osijek, 1718.), profesor filozofije. Potomak je hrvatskih doseljenika koloniziranih u Baju tijekom Bečkog rata. Bio je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene od 1708., kad je stupio u novicijat u Velikoj pokraj Požege. Filozofsku i teološku naobrazbu te kvalifikaciju predavača filozofije stekao je u franjevačkim školama u Italiji. Nakon povratka u domovinu provincijal Petar Lašvanin imenovao ga je 1715. profesorom filozofskog učilišta u Osijeku (osnovanoga 1707.), na kojem je tri godine predavao sustav skotističke filozofije.
Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, 1989; Hrvatska enciklopedija, 2, Zagreb, 2000.
F. E. Hoško
BEŠLIĆ, Ana (Bajmok, 16. III 1912.) kiparica. Kći uglednog zemljoposjednika Laze Bešlića. Djetinjstvo je proživjela na obiteljskom salašu zvanome Šara Pustara. Gimnaziju je pohađala u Zagrebu, zatim je učila jezike i studirala u Grazu i Beču. Iz Bajmoka se nakon udaje preselila u Beograd i ondje se 1939. upisala na Umjetničku akademiju. Studirala je kiparstvo kod Ilije Kolarovića te crtež i akvarel kod Koste Hakmana. Zbog rata je prekinula studij i vratila se u Bajmok. God. 1945. nastavila je studij kod profesora Sretena Stojanovića i Radete Stankovića. Diplomirala je 1947., a poslijediplomski studij u klasi Tome Rosandića završila je 1949. Od 1950. do 1955. bila je suradnica u Majstorskoj radionici svojeg profesora i slavnog skulptora. Kao slobodna umjetnica, živi i radi u Beogradu. 
Bila je članica skupine Prostor 8 i pripada prvoj poslijeratnoj generaciji kipara koja otvara putove novim prostornim i idejnim rješenjima. Rano se opredijelila za sintetiziran izraz s antropomorfnim asocijacija, a od sredine šezdesetih godina oblikuje skulpture s pomoću pojednostavnjenih, sferoidnih volumena koje povremeno kolorira. Samostalno je prvi put izlagala u Gradskoj izložbenoj sali u Subotici 1954. Na skupnim izložbama predstavljala je jugoslavensku skulpturu u inozemstvu. Izlagala na Trijenalu jugoslavenske umjetnosti u Beogradu (l961., 1964., 1967. i 1970.), na bijenalima akvarela u Karlovcu, odnosno trijenalima keramike u Subotici, na Riječkim salonima i Likovnim susretima u Subotici. Sudjelovala je u radu umjetničkih kolonija, simpozijima kiparstva Beli venčac te simpoziju skulpture u Labinu. Samostalno je izlagala u zemlji i inozemstvu. Autorica je nekoliko spomenika. U zavičaju se njezini spomenici i skulpture u prostoru nalaze u Bajmoku, Aleksi Šantiću, Tavankutu, na Paliću i u Subotici. Njezini se radovi mogu naći i u Beogradu, Kragujevcu, na Zlatiboru, u Labinu, Slovenj Gradecu i drugdje. 
Njezina se skulptura savršeno uklapa u prirodne i urbane ambijente. Djela joj se čuvaju u nekoliko muzeja i galerija, a legat je pohranjen u Zavičajnoj zbirci Gradskog muzeja u Subotici. Osim mnogobrojnih nagrada na izložbama i natječajima, dobila je i Listopadsku nagradu u Beogradu 1980. te nagradu Pro urbe u Subotici 1997.
 
Lit.: Mala enciklopedija Prosveta,3 I, Beograd, 1978; K. Ambrozić, Ana Bešlić, Subotica, 1983; Lj. Ivanović, Razvoj skulpture u Vojvodini 1895-1980, Novi Sad, 1985.
B. Duranci
BEŠLIĆ, Pavao (Bajmok, 25. I. 1901. – Subotica, 20. IX .1979.), svećenik. Gimnaziju je pohađao u Subotici i Kalači, a teologiju je studirao u Kalači i Đakovu, gdje je i zaređen za svećenika 31. kolovoza 1924. Kao župni vikar djelovao je u Baču, gdje je bio i prefekt dječačkog sjemeništa, te u subotičkoj župi svete Terezije. Godine 1928. postao je vikar u današnjoj Maloj Bosni, gdje je vodio gradnju crkve posvećene Presvetom Trojstvu 1930. Poslije je službovao i u subotičkoj župi svetog Roka te upravljao župom svetog Jurja i svete Terezije. Obnašao je mnogobrojne odgovorne dužnosti u mjesnoj crkvi: bio je blagajnik Računarskog ureda Bačke apostolske administrature, biskupski savjetnik, biskupijski cenzor, biskupski kancelar. 
Prema tvrdnji Ivana Kujundžića, anonimni je suautor jednog molitvenika iz 1934. te Prvog shematizma Subotičke biskupije iz 1968. Bio je prvi urednik podlistka Kultura u Subotičkim novinama te još nekoliko puta s prekidima 1930.-32. Kratko je vrijeme bio i profesor latinskoga i grčkog jezika u Biskupskoj gimnaziji Paulinum u Subotici.
Djela: Molitvenik Družbe Bačkih Sestara N. Gospe (suautor Ante Vojnić Tunić), Subotica, 1934; Schematismus primus Dioecesis Suboticanae ad annum Domini 1968 qui est annus fundationis Dioecesis, (suautor Matiša Zvekanović), Suboticae, 1968.
Lit.: Schematismus Cleri archidioecesis Colocensis et Bacsiensis ad annum Christi, Coloczae,1942; I. Kujundžić, Bunjevačko-šokačka bibliografija, Zagreb, 1969; M. Zvekanović, Bešlić, msgr. Pavao, smrt, Litterae circulares ad clerum dioecesis Suboticanae, Subotica, 8/1979.
S. Beretić
 
BEŠLIĆ, Tadija (Bajmok, 1845.), bajmočki seoski sudac (glavar, načelnik sela) zastupnik u županijskoj skupštini, društveni djelatnik, zemljoposjednik, trgovac i bankar. U tri navrata (1894.–97., 1903.–06. i 1912.–13.) bio je biran za seoskog suca u Bajmoku, a 1910. izabran je u županijsku skupštinu Bačko-bodroške županije. Od 7. VII. 1889. bio je predsjednik obnovljene Pučke čitaonice u Bajmoku, osnovane još 1879. Iako se poduzetništvom bavio i otprije, tek 1890. osnovao je trgovinu za promet žitaricama. U proljeće 1903. godine bio je jedan od osnivača subotičke Zemljodilske štedionice d.d., a 11 godina poslije bio je i među osnivačima Bajmočke pučke banke d.d. 
Izvori: Historijski arhiv Subotica, F: 086. CE, 21280; CT, 403/VII.
Lit.: Subotičke novine, Subotica, 28. I. 1894.; Neven, Subotica, 7/1889; 3/1903; 12/1910; 1/1912; 11/1913; A. Mojzes, Bajmok, Szabadka, 2002;. A. Mojzes, Bajmok a családnevek tükreben, Szabadka 2004.
M. Grlica
 
BEŠLIN, Stipan (Monoštor, 4. I. 1920. – Monoštor, 7. IV. 1941.), pjesnik. Rođen od oca Marka i majke Marije, rođ. Pašić. Odrastao je u bolje stojećoj poljodjelskoj obitelji, no u šestoj je godini ostao bez oca te su se za njegov i za odgoj mlađeg brata Marina brinuli majka i djed. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a kao pitomac-kandidat karmelićanskog samostana upisao je u Somboru I. razred gimnazije 1930. Nakon uspješno završenoga IV. razreda, a na početku V., zbog «govora protiv kralja» i «svojega žarkog hrvatstva», na temelju Odluke Ministarstva prosvjete br. 37373 od 10. XI. 1934., izgnan je iz svih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji, no s pravom polaganja privatnog ispita. Na taj način s uspjehom je položio V. razred gimnazije, a nakon neuspjeha u VI. razredu na Državnoj realnoj gimnaziji u Vukovaru otišao je najprije u Travnik, pa u Zagreb. Ondje mu se naglo obnovila bolest, tuberkuloza, te se vratio u Monoštor. Osiromašena obitelj, majka i djed, nisu mu mogli omogućiti liječenje te je umro u dvadeset prvoj godini života. Pokopan je na mjesnom groblju u Monoštoru.
Vrlo je rano počeo pisati pjesme. Prva tiskana pjesma bila mu je Molitva Gospi, objavljena 1933. u časopisu domagojskih srednjoškolaca Krijes, no drži se da ga je u hrvatski književni život ozbiljnije uveo dr. Blaž Jurišić, tiskavši mu 1939. u Hrvatskoj reviji pjesmu Sombor. Objavljivao je svoje pjesme u listovima, časopisima i godišnjacima u Bačkoj i Hrvatskoj: Danica (1934.), Subotičke novine (1934., 1935.), Krijes (1933., 1934.), Anđeo čuvar (1934.-37.), Borovo (1935., 1936.), Kolo mladeži (1934., 1935.), Subotička Danica (1935., 1936.), Svetište sv. Antuna (1938.), Hrvatska revija (1939., 1940.), Savremenik (1939., 1940.), Hrvatski dnevnik (1939.), Seljačka omladina (1939.), Hrvatska prosvjeta (1939.-41.), Klasje naših ravni (1935. te posmrtno 1942., 1944.). Pred smrt je pripremio za tisak zbirku pjesama Tamna cesta, no ona nikad nije objavljena, a u ratu joj se izgubio svaki trag (prema tvrdnji I. Kujundžića, rukopis je ostao kod Vinka Nikolića u Zagrebu). Slovio je za darovita pjesnika koji je tematski bio vjeran religijskim i zavičajnim motivima. Okušao se i u prozi – u Subotičkim novinama tiskao je šaljivu priču iz seoskog života Bana Jela Jelićeva iz Bačkog Monoštora. Objavio je i jedan prikaz poezije (Hrvatska straža, 1939.), a za taj je zagrebački katolički dnevni list pisao i novinske članke o događajima u Monoštoru i općenito u Bačkoj. Služio se i skraćenim potpisima Stipan, Stipo i Stipe B. Pjesme su mu, njih 41, uvrštene u Bibliografiju rasprava, članaka i književnih radova, niz Jugoslavenska književnost II/I, Poezija A-F (Zagreb, 1959.).
Djela: Zaljubljeno proljeće, Zagreb, 1970.
Lit.: V. Nikolić, Zaostala svjetla. Pjesma mrtvog pjesnika, Hrvatski narod, Zagreb, 3/1941; V. Nikolić, Pjesme mrtvog pjesnika Stipe Bešlina, Klasje naših ravni, Zagreb, 5/1943; M. Zolárek, Stipan Bešlin – zaboravljena pjesnička harfa šokačkog pjesnika, Marulić, Zagreb, 2/1969; Leksikon pisaca Jugoslavije I, Novi Sad, 1972; Hrvatski biografski leksikon, I, Zagreb, 1983; I. Keravin, Stjepan Bešlin 1920.-1941. (u povodu 60. obljetnice rođenja i 40. obljetnice smrti), Subotička Danica. Kalendar za 1992. god., Subotica, 1992; A. Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996; A. Čota, Stipan Bešlin, Miroljub, Sombor, 4/1999.
M. Šeremešić
 
BIBIĆ, plemićka porodica. Podrijetlom je iz Bosne, gdje je plemstvo dobila 1340. Iz iste je godine i grb te porodice, izrađen prema bosanskom grbovniku. Plemićki list, grbovnica i potvrda staroga ugarsko-erdeljskoga grba dodijeljeni su u Beču 30. X. 1722. Luki, Ivanu, te Grgurovim sinovima Antunu, Jakovu i Franji, plemićima iz «Ilirskog kraljevstva» nastanjenima u Erdelju. Indigenat (ispravu o zavičajnosti) Hunyádske županije dobili su u Beču 30. III. 1724., zajedno s Grgurovom ženom Margitom, rođ. Mitrović, i njezinim sinom Ilijom. Od 28. VII. 1749. godine nose pridjevak «od Djeve». Potomci porodice žive u Subotici.
Lit.: V. A. Duišin i D. J. Popović, Plemićke porodice, Vojvodina II, s. l., s. a.; A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991.
A.Čota
 BIJELICKI, Karlo (Franjo Josip) (Kula, 20. III. 1813. – Sombor, 16. II. 1878.), bibliofil, osnivač somborske knjižnice. Rođen je u činovničkoj obitelji od oca Adama, podrijetlom Rusina, inače upravnika državnih dobara u Kuli i Staparu, i majke Ane, rođ. Tordi. Nakon završetka trivijalne škole u Kuli 1820. preselio se u Sombor, gdje je radio najprije kao financijski manipulant u Bačkoj kanalskoj upravi, a od 1851. godine kao vodeći uredski službenik u Carskoj županijskoj financijskoj upravi. Nakon osnutka Somborske štedionice 1868. prelazi u tu ustanovu na mjesto glavnog knjigovođe. Bijelicki se u slobodno vrijeme bavio vrtlarstvom i vinogradarstvom, a bio je i strastveni bibliofil. U obiteljskom domu sa suprugom Marijom Budai posjedovao je više od 10.000 knjiga.
Povezavši se s Bečkom udrugom za širenje tiskanih djela, osniva najprije čitalački krug s 30 članova, a zatim i Udrugu za osnivanje općinske knjižnice 1858. Sam je izradio Statut Udruge te 1859. godine osnovao Somborsku knjižnicu. Tako je Sombor, nakon Mađarske čitaonice (kasina), osnovane 1844., i Srpske čitaonice, osnovane 1845., dobio još jednu knjižnicu.
Ubrzo nakon osnutka knjižnice službeni ju je Beč svim sredstvima nastojao pretvoriti u njemačku, zbog čega je Bijelicki imao velikih teškoća. U onemogućivanju te namjere Beča pomagala mu je i Matica ilirska u Zagrebu, čijem se tajništvu Bijelicki i izravno obratio za pomoć. Od Matice ilirske poslije je uglavnom i nabavljao knjige. U somborskoj je knjižnici Bijelicki besplatno radio kao tajnik i knjižničar sve do svoje smrti. Danas Gradska knjižnica u Somboru nosi ime svojega utemeljitelja, a ima 15 ogranaka i fond s više od 135.000 knjiga.
Izvori: Historijski arhiv Sombor, Fond: Znamenite ličnosti, inv. br. 83/1; Fond: Zbirka Statuta, god. 1937, sig. 109.
Lit.: R. Plavšić, Stogodišnji razvoj i rad Gradske biblioteke u Somboru 1859-1959, Sombor, 1959; S. Vasiljević, Znameniti Somborci, Novi Sad, 1989.
        A.Čota 
  BITTERMANN, Karl (Károly) (Budim, 13. VII. 1805. – Subotica, 29. V. 1869.), vlasnik prvih tiskara u Subotici i Somboru. Nakon što je završio tri razreda osnovne škole, roditelji su ga poslali da izuči slovoslagarski obrt u peštansku tiskaru Trattner-Károlyi. Daljnja znanja iz tiskarstva stjecao je u Beču, Leipzigu, Dresdenu i Pragu. Prije dolaska u Suboticu ponovno je radio u peštanskoj tiskari Trattner-Károlyi. Tek kad mu je 7. III. 1844. godine carsko–kraljevski ured u Beču izdao dopuštenje za otvaranje tiskare, Bittermann je na nagovor velikog župana Bačko-bodroške županije Josipa Rudića počeo rad u vlastitoj tiskari u Subotici. Tiskara u Somboru počela je raditi 12. X. 1850. Nakon smrti prve supruge Marije Pessák 1849., s kojom je imao petero djece, oženio se 1851. godine Erzsébet Speizer, koja mu je rodila još šestero djece, a nakon Karlove smrti vodila je subotičku tiskaru do 1. X. 1871. Tad ju je preuzeo njegov sin Jozef. 
U subotičkoj je tiskari, među ostalim, otisnut veći broj naslova na bunjevačkoj ikavici: Kratki nauk za kerschchansko-katolicsansku malenu dicu (1854.); Franjo Bodolsky, Vertao gizdavi to jest: knjiga pod imenom ovim: jerbot, kakogod u lipom vertlu nalazese strukah svakojakog lipog cvitja, tako i u ovoj knjigi, nalazese priko cile godine lipe molitve, pisme , litanie, i poboxna dila, koje jesu kalacske arcibiskupatie svete stolice sloboshtinom na svitlost izdata 1857. Godine, 1. Sicsnja; Silvester Dorotić, Bogoljubni shest pisama na poshtenje Blaxene Divice Marie ponajvishe za bratinstva od svete krunice spravljene (1859.); [Stipan Grgić], Andjeoska iliti na slavu prisvetog Trojstva Krunica (1860.); Grgo Peštalić, Dostojna plemenite Bacske starih uspomena sadašnji i drugi slavinske kervi deliah slava (1866.); Lazo Vukmanov, Vinac svete Ane majke B. D. Marie. Koji jedanaest Otčenaša i trideset tri Zdrave Marie u sebi saderžaje (1867.); Bratinska Opomena – proglas subotičkog odbora Deákove stranke (1869.); Ambrozije Šarčević, Zbirka mudrih i poučnih izrekah. Na korist bunjevačkog puka (1869.); Bunjevački kalendar za prostu godinu 1869. koja ima 365 dana; Bunjevački i šokački kalendar za pristupnu godinu 1870; Bunjevački i šokački kalendar za prostu godinu 1871 i dr.
Lit.: Hrvatski biografski leksikon, I, Zagreb, 1983; I. Szentgyörgyi, E. Bažant, N. Bašić Palković, Subotička bibliografija 1764-1869, Subotica ,1988; F. Németh, Bittermann Károly, Szabadka, 1994;T. Vereš, Bunjevačko pitanje danas, Subotica, 1997.
M. Grlica
 
 
Powered by WordPress.