Piše: Ljubica Kolarić-Dumić
Dok pišem ove retke, mislim da Agica u toj noći nije došla u moj san da mi kaže kako je ti neljudi muče i koliko trpi. Agica je bila prepuna srijemskog dostojanstva.
Vjerujem da je došla, jer je znala da ću njezinu žrtvu zapisati za povijest.
Agica mora biti proglašena Srijemskom mučenicom
Sanjala sam čudan san. Vrlo kratak i gotovo stvaran. Ili bolje rečeno – neobičnu sliku. Onako kao što ljudi pričaju o ukazanjima. Ugledala sam Agicu, moju najbolju prijateljicu iz ranoga djetinjstva u bijeloj haljini kako se uzdiže prema nebu.
Ništa drugo nisam vidjela. Samo beskrajno plavetnilo i Agicu kako uspravna poput svijeće lebdeći nestaje ispred mene. Nečujno kao što se i pojavila. Ništa nije govorila, a ne sjećam se ni da me je gledala. Snažno me dirnula, poput bijelih ljiljana, njezina duga haljina.
Iznenada se pojavila kao kip kojega je netko donio i stavio ispred mene. Kad god sam kasnije tu sliku pokušala u mislima vratiti, ne bih li otkrila nešto što možda nisam zapamtila iz sna, Agica bi mi se svaki put učinila poput svetica sa zidova u crkvama.
Probudila sam se, u prvi mah čak ni malo uplašena. – Što je ovo? – pomislim. Slika Agice iz sna vrati se kao živa i strah već u sljedećem trenutku poče snažno djelovati. Sjednem na krevet i upalim svjetlo. Pokušala sam misliti na nešto drugo, a kad su me trnci ispod kože od sve jačeg straha počeli dobro probadati i kad sam se sva naježila, ustanem i odem u kuhinju po čašu vode. Svjetlo do zore nisam gasila. Ostatak noći provela sam razmišljajući o razlogu ovakva sna. Jedino pitanje na koje sam tražila odgovor neprekidno mi je strujalo glavom.
Zašto mi je Aga (tako sam je najčešće zvala) došla u san?
Agica i ja smo zajedno odrasle. Usprkos mnogim teškoćama i nepravdama, nanesenim našim roditeljima, djetinjstvo nam je bilo puno igre i radosti. Kuće su nam bile jedna nasuprot drugoj, pa smo po ljetnoj prašini ili zimskom snijegu samo prešle preko puta i igra je mogla započeti. Dok su odrasli radili, nas su čuvale bake. To je značilo da smo imale sve što poželimo, a bilo nam je dosta komadić kruha i masti, te puno vremena za igranje. Kad su nam uzeli zemlju i sve što što smo imali, bilo je to poslije Drugoga svjetskog rata, kad ni malo brašna za kruh i nedjeljni kolač nisu ostavili, dječjoj radosti ni u neimaštini nije bilo kraja.
Namjerno sam počela slagati sliku po sliku iz djetinjstva uz Agicu kao da otvaram davno pročitanu knjigu, kako bih otjerala strah i možda otkrila razlog ovako čudnog sna. Čekajući jutro u mislima sam prošla sva mjesta naših dječjih igara i zajedničkih trenutaka za koje prolaznost ne postoji. Sve živi u nama, samo potisnuto i nekom višom silom ostavljeno na mjestima rastanaka da bismo, svatko svojim putom, mogli krenuti u novi život. Tako je bilo s Agicom i sa mnom. Završetkom djetinjstva, prestalo je naše prijateljstvo. Ja sam otišla na školovanje, a Agica ostala kod kuće.
Radeći kao učiteljica daleko od zavičaja, kući sam rijetko dolazila, obično za zimske i ljetne praznike. S nestankom djetinjstva izgubile su se i zajedničke teme razgovora. Gradile smo drukčije živote, stekle nove prijatelje. Pri susretu jedna drugu bismo pozdravile, upitale kako smo i otišle svaka na svoju stranu. Tako je bilo godinama i zato mi je ovaj zastrašujući san, izazivao mučnu sumnju i bezbroj pitanja: – Otkud Aga u mojemu snu? Zašto je došla?
Što mi je svojom šutnjom htjela reći?
Kakvu je poruku poslala po svojoj bijeloj haljini?
Novi rat je bio pred vratima. Svakodnevno su stizale crne vijesti o prijetnjama ljudima moga zavičaja, zastrašivanju i tjeranju da se isele iz svojih kuća. Bili su to dani puni neizvjesnosti, tuge i straha. U nevjerici da se tako nešto zbiva, nadala sam se da će mi netko jednoga dana javiti kako je sve prošlo i da su priče o protjerivanju Hrvata iz Srijema, ostale samo strašne, ali kratke priče. No, kakve veze imamo Agica i ja s tim strahotama? Što nas dvije možemo učiniti da se spriječi tragedija našega sela o kojoj se sve glasnije govorilo?
Je li mi Agica došla da u san, jer su barikade visoko podignute? Nosi li mi njezina haljina bijelu ili crnu vijest? Nizala sam misli i pitanja, ali odgovora nisam našla.
Odgovor sam odlučila potražiti u našemu djetinjstvu. Mora se skrivati u nekom kutku u kojemu smo najčešće boravile. Samo se moram sjetiti svih događaja. Išla sam sve dalje i dalje. Vidjet ću dokle seže dječje pamćenje. Jutro je bilo daleko, a tama kroz prozore sve gušća. Počelo me mučiti nešto jače od neizvjesnosti koja uvijek vreba iz tame. Ponovno zaspati nisam htjela. Plašila sam se da će Agica, čim zaspim, opet stati pred mene. Oči su mi se sklapale od umora, a ja sam ih uporno otvarala kako bih do prvih zraka sunca ostala budna. Zavirivala sam u svaki kutak djetinjstva. – U jednom ću sigurno naći traženi odgovor. lmam vremena, sve ću pretresti, pomislila sam.
Krenula sam od rastanaka. Ne volim rastanke. A život mi se toga časa, kao i mnogo puta ranije, činio kao jedan jedini rastanak, raskomadan u sitne komadiće neke drage razbijene uspomene. Idem od početka, od onoga dana kad su se naši putovi prvi put razišli.
Bilo je rano jesensko jutro kad sam trebala krenuti u prvi razred. Bila sam starija godinu dana, a to je značilo da Agica i ja ne možemo ići zajedno u školu. Trebalo je čuti taj plač! Od Aginih suza ništa nisam vidjela, kao da su se prelijevale u moje oči. Ne znam kako me majka odjenula, kakvu sam torbu imala, jesam li se bojala nepoznate učiteljice i djece iz drugih ulica. Vidjela sam samo Agu kako plače. A ima li koga tko može mirno podnijeti toliki dječji plač? Uzalud su je umiriviali njezini i moji roditelji. Aga nije prestajala plakati. Na kraju je netko otišao po učitelja Franju, simbola dobrog i odlučnog kukujevačkog učitelja. I sve je bilo riješeno u jednom trenu. U školu je krenula i Agica. No, njezina je želja za školom bila vrlo kratka. Mudri je učitelj Franjo to dobro znao te je samo smirio uplakano dijete. Nakon nekog vremena Agica je sama odustala od škole.
To je bio naš prvi i pravi rastanak. Uz školske obveze i nove prijatelje nisam više imala onoliko vremena za igru s Agicom. No, koliko nam je život opečaćen najranijim djetinjstvom, možda potvrđuje i ovaj moj san. Radosti i suze prekrivene tek mekom prašinom ostaju zauvijek u nama. Dovoljno je samo staviti prst na prah i kao u zrcalu ugledat ćemo čitav život.
Čega se sve nisam sjetila te noći. Lijepih i ružnih doživljaja. Jako sam voljela ljeto. Bose noge i prašina. Ne može se zamisliti ništa ljepše. Onda padne topla kiša, napune se barice vodom, a mi u brbarenje. Tko to nije probao, ne vrijedi mu opisivati. Hodamo tako kroz blatnu vodu, a koja se posklizne i padne, završila je igru za taj dan. Mokra i blatna plačući ode kući. Moram priznati da mi se to događalo vrlo često. Nasmijem se razmišljajući.
Zapamtila sam i kako su na ogromne kamione uz viku i psovke komunistički vladari našega sela bacali razne stvari kad su Agicinoj obitelji konfiscirali imovinu. To su radili kulacima, koje su prozvali državnim neprijateljima. Ta je strašna slika duboko urezana u moje pamćenje. Potom sam se sjetila još jednog tužnog događaja. Kći jednog od jačih i opasnijih komunista ubila se iz očeva pištolja, jer se navodno zaljubila u našeg mladića. Bio je to veliki šok za selo. Svi su žalili mladu i nesretnu djevojku.
Dok sam tako nizala događaje, nisam ni primijetila kad je tama nestala, a prve zrake sunca vedro su me pozdravile kao da su mi željele čestitati na hrabrosti u protekloj noći.
Jutro je bilo obično. Toliko obično da se ničega ne sjećam. Tek negdje u suton zazvonio mi je telefon.
– Ovdje Manda! - Jedva sam razumjela, jer sam odmah shvatila da osoba plače.
– Manda, koja Manda?
– Pa, Manda! - Upravo zavapi plačući glas. - Jesi ti, Ljubice?
– Jesam, ali ne znam tko ste vi. Koja Manda?
– Manda Oskomićeva, zar me ne poznaš po glasu? - Zaboravila je da se dugo nismo čule, telefonski možda nikad. Ni u snu mi ne bi palo na pamet da ona zove.
Kad sam konačno kroz Mandin plač saznala tko me zove, čula sam crnu vijest, koja me je potresla toliko da u tom času ja nisam mogla progovoriti ni riječi. Zašutjela sam, a Manda je i dalje plakala i vikala u telefonsku slušalicu. Govorila je nepovezano, čas glasnije plačući, čas vičući na neke ljude.
– Ubili su moga Miku... I Agu... I baku Mariju...
Onda opet ništa nisam razumjela. Nisam razumjela proklinje li ili nekoga preklinje. Moli ili osuđuje. Kako sam ja samo šutjela, Manda bi svako malo upitala, čujem li je. Htjela sam reći da je čujem, da je nažalost čujem i razumijem, ali riječ nije mogla iz grla.
Na to je ona dodala kako zna koliko smo Aga i ja bile dobre i da mi je tu stravičnu vijest htjela reći čim su njoj javili. Spustila sam slušalicu i zavrištala nekim glasom, koji kao da nije bio moj: - Ago, zar si zato došla? Zar se tako dolazi u goste? - Željela sam da me čuje. I ona i naši Kukujevci. Naše djetinjstvo, naše igre.
Da me čuje Nebo kamo se Agica onako uspravna uzdigla. Kao svetica.
U bijeloj haljini čiste, neokaljane boje ljiljana. Srijemska mučenica.
Prošlo je puno godina od te noći u kojoj je mučena, masakrirana i ubijena Agica, moja prijateljica iz djetinjstva, njezin suprug Mika (Nikola) Oskomić i baka Marija Tomić, rođena Oskomić. Na početku 21. stoljeća, kad je zločinačka ruka posegnula za našim zavičajem, a kako bi narod zaplašila, prijetnje smrću, nisu ostale samo prijetnje. Pokojni Mika je brat Mande Oskomić koja mi je javila tu strašnu vijest, a Aga i Mika ostavili su svoga sina Stipicu.
Dok pišem ove retke, mislim da Agica u toj noći nije došla u moj san da mi kaže kako je ti neljudi muče i koliko trpi. Agica je bila prepuna srijemskog dostojanstva.
Vjerujem da je došla, jer je znala da ću njezinu žrtvu zapisati za povijest.
Agica mora biti proglašena Srijemskom mučenicom.